Propovijed u župnoj crkva Sv. Vida u Okučanima, na obilježavanju "Bljeska", 1. svibnja 2003. Misna čitanja: Dj 5,27-32; Iv 3,31-36
U ovom pouskrsnom vremenu u misama se čitaju sveti tekstovi, koji, mogli bismo reći, tvrdokorne uši uvjeravaju da je Isus Krist jedini spasitelj i da ga je Bog radi nas treći dan uskrisio od mrtvih. Sv. pismo iznosi nam te argumente i po Isusovim riječima i kroz svjedočenje apostola.
Takve su npr. i, naizgled oštre, riječi evanđeoskog ulomka Iv 3,31-36. One su dio iz posljednjeg svjedočanstva Ivana Krstitelja o Isusu. Naime, Ivanu su bili dojavili da je Isus postao popularniji od njega: "Eno ga krsti i svi hrle k njemu." Tada je Ivan uvjerljivo posvjedočio da "tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu" (Iv 3,36). Ali prije toga, u punoj poniznosti, svjestan da je on samo Isusov preteča i "prijatelj Zaručnikov", reče: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (3,30)!
U to surječje uklapa se i izvješće o životu apostolâ poslije Isusova uskrsnuća. Činili su mnoga čudesa, silno se povećavao broj vjernika, pa ih je ondašnja vlast strpala u javnu tamnicu. Oni su, međutim, čudesno izišli te su, nakon propovijedanja u Hramu bili ponovno privedeni. Pred jeruzalemskim "Velikim tribunalom", kad su im oštro zaprijetili: "Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime?", Petar i apostoli odvrate: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!" Time su dali tako hrabro svjedočanstvo, da se nato vijećnici u sudnici razgnjeviše i htjedoše ih ubiti! (v. Dj 5,27-32).
No, otkud tako nagla promjena i tolika snaga tim jednostavnim ljudima, dojučerašnjim strašljivcima? Petar i apostoli nisu mogli šutjeti, jer je Istina koju su svjedočili bljesnula pred njihovim očima nadzemaljskim sjajem, jer su osjetili njezinu božansku snagu koju sve sile ovoga svijeta ne mogu zaustaviti!
Naime, Isusovi su učenici doživjeli kako je bljesak njegova Uskrsnuća razbio golemu vojnu, novčarsku i medijsku moć ondašnjega globalnog Rimskog carstva. Honorar potkupljivim vojnicima, nije pomogao da se sakrije blamaža, ni spriječio da se otkrije bljesak Isusova "novog" života. Po slavnim rimskim cestama kao i drugim ondašnjim sredstvima komunikacije, koji su bili namijenjeni lakšem osvajanju svijeta, nezaustavljivo je "trčala" Radosna vijest Isusova Evanđelja. Štoviše - gle Božjeg paradoksa(!) - prvi su je po svijetu pronosili upravo - vojnici!
Tako je Evanđelje, i bez interneta i bez CNN-a, najviše usmenom predajom, došlo i do nas. U našem je narodu duboko ukorijenjeno već od stoljeća sedmog. I - gle još jednog paradoksa(!) - koliko god da ga današnji mediji, namijenjeni masovnoj komunikaciji, marginaliziraju ili izruguju, ono se nekom čudesnom snagom nezaustavljivo širi. Čak i tamo gdje ga progone. I svako malo, bljesne svetačkim svjedočanstvom na raznim krajevima globalnoga sela.
No za nas na pragu 21. stoljeća, od presudne je važnosti da vidimo što ta uskrsna i kršćanska drama znači nama danas. Kad sve to preslikamo na naše prilike možemo uočiti da je naša vjerska i narodna sudbina duboko povezana s istinom o nama samima. Upravo kao što je i sudbina apostolâ i cijele Crkve uvijek bila i jest povezana s istinom o Temelju na kojem je Crkva sazidana. Dakle, i "Bljesak" i cjelokupna pravedna borba našega naroda "za krst časni i slobodu zlatnu", od Krbave, preko Bleiburga, do "Oluje", jest ne samo integralan dio naše povijesti nego, slikovito rečeno, bitan sadržaj "genetske knjige" našega nacionalnog bića. Što to još znači?
To je očito iz "recepta" za uspješno širenje radosne vijesti Uskrsnuća. U čemu je ta tajna? Odgovor je, gledano iz perspektive vjernika - u snazi svjedočenja! Tu nam istinu otkriva Isus kroz prispodobu o pšeničnom zrnu. On kaže: "Ako zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod." To znači sljedeće:
- da je Isus "kooperativno" izbjegao križ, ne bi bilo ni spasonosnog Uskrsnuća;
- da su se hrvatski branitelji kršćanstva u 15. i 16. st. pred Osmanlijama povukli u duboku hladovinu iza zidina "Antemurale christianitatis", Europa bi danas drukčije izgledala;
- da je kardinal Alojzije Stepinac prihvatio Brozovu ponudu i "demobilizirao se" u Rim, ne bismo 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici doživjeli onaj bljesak sunca kroz debele oblake;
- da su se naši branitelji 1990. povukli na "prvu crtu" iza tzv. šengenske granice - danas mi ne bismo obilježavali nikakav "bljesak", jer bi nas, bez nas planirani novi "blitz-krieg", već bio "zabetonirao" u jedan posve drukčiji "region" nego je današnja Hrvatska!
Dakle, o snazi našega svjedočenja istine o nama samima i vlastitoj spremnosti na sudbinu pšeničnog zrna, ovisi naša budućnost! A u svjedočenju te istine eminentno mjesto ima i štovanje velikanâ naše ukupne povijesti, među koje su zlatnim slovima upisani hrvatski mučenici iz domovinskog obrambenog rata. Zato, nemojmo naivno očekivati da će drugi štovati naše mučenike, najmanje oni koji su krivi za njihovu smrt, ili ih smatraju tek "usputnom štetom" tzv. Novoga svjetskog poretka!
Ne samo to, nego nemojmo se uopće zamarati tuđim ocjenama o njima. Jer mi bolje od drugih znamo što ih je poticalo da budu spremni žrtvovati "sve za Hrvatsku" Kao što Ivan Krstitelj reče za Isusa: "On treba da raste, a ja da se umanjujem", tako su i naši branitelji bili nošeni mišlju: Hrvatska treba da raste, a ja da se umanjujem!
Istom je snagom bio nošen i Bl. Alojzije Stepinac, kad je na sudu izjavio: "Za Krista smo spremni i umrijeti!" Upravo kao i apostoli u sudnici. Zato je 31. srpnja 1952. posebno iskreno, postojano i neustrašivo mogao reći: "Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na narodnim sudovima." I na međunarodnim, možemo dodati mi danas.
Dakle, nadahnuti tim svjedočanstvima, možemo ponoviti riječi visokog časnika HV: "Ne smijemo klonuti duhom, niti dopustiti da budemo ičiji vazali!" (zapovjednik nekadašnjeg IV. korpusa HKoV-a stož. brig. Mate Obradović, 24.4.2003.). A to je, preneseno na naše "preustrojne" i "tranzicijske" teškoće, ono isto što je Isus poslije Uskrsnuća ponavljao učenicima: "Ne bojte se!"
Tim istim pozdravom nastupio je prije 25 godina i papa Ivan Pavao Drugi. A on je, znamo, cijeloga sebe stavio u Gospine ruke. Ovu je godinu posvetio Krunici. Budući da smo na početku Marijina mjeseca, svibnja, stavljam vam na srce da svaki dan u obitelji zajedno izmolite bar deseticu Gospine krunice. Tako će, kako reče vojni biskup, "doći do velikih pozitivnih promjena u našim obiteljima, a to će se onda odraziti i u javnom životu kroz moralnu preobrazbu društva".
Dakle, premda se nazire mrak na globalnom obzorju, mi hrabro idemo naprijed nošeni našom četrnaestostoljetnom vjerom i riječima Uskrsnuloga: "Ne bojte se!" Ulaskom u treće tisućljeće kršćanstva prešli smo prag nade s punom sigurnošću da je Bog gospodar povijesti i da su, kako reče Ivan Pavao II, svi razlozi da se istina o Križu nazove Radosnom vijesti!
-----------------------
NB: Propovijed je s neznatnim izmjenama prilagođena za blog.
Post je objavljen 01.05.2009. u 10:30 sati.