Kažiprstom sam odmaknula komadić ružičaste tkanine koja je služila kao zastor.Valovi su snažno udarali o pješčanu obalu dok se poluotokom širio zvuk plesne glazbe. Mnogo je mladih ljudi uz krijes, plesom i pjesmom pozdravljalo ljeto i Floridu do sljedeće godine. Više nitko nije nosio bijele uniforme pošto su one bile spaljene na početku proslave. Paljenje uniforme bio je neki praznovjeran ritual za koji se vjerovalo da tjera sva loša djela i pogreške, kako se one ne bi ponovile i sljedeće godine. Odmaknula sam se od ogledala i prišla zrcalu. Jednom sam rukom povukla zatvarač haljine boje šampanjca koja je isticala moju preplanulu put dok sam drugom pridržala slap kose koji se slijevao niz moja leđa.
Gledajući preko ramena , pogled mi je zastao na kožnom kovčegu koji je lijeno ležao na uredno složenom krevetu. Iako je bio pun do vrha još uvijek nisam završila s pakiranjem. Sutra ujutro, nakon doručka imala sam let za London, a potom bih vlakom doputovala do Liverpoola. Bojala sam se odlaska koji je ujedno značio i rastanak s Tristanom. On se trebao vratiti u Charleston, a zatim sredinom rujna otići na Columbiju gdje počinje prvi semestar. Krajem prošlog mjeseca mama mi je poslala prijavnicu za Fakultet prava u Liverpoolu. Ispunila sam je i poslala natrag, no sve do danas nisam dobila odgovor. Kakva god odluka bila, moja majka mi ju je odlučila saopćiti tek kada se vratim kući.
Iz sebe sam začula škripanje vrata, iza kojih je provirila Tristanova prilika. Približavajući se, uputio mi je širok osmijeh. Prišao mi je s leđa, rukama me grleći oko struka dok je usnama na moj vrat utisnuo poljubac.
"Prekrasna si.", prozborio je melodičnim glasom.
"Kasnimo.", nadodala sam tiho, prisjećajući se prizora plesa oko krijesa.
"Nije važno, najveće zvijezde uvijek dolaze posljednje.", nacerio se, a ja sam ga za nagradu poljubila. Posljednjih dana nismo se odvajali jedno od drugoga. Od jutro do večeri, savki slobodni trenutak provodili smo zajedno. Kako sam kroz razgovore zagrebla ispod Tristanove površine, zaključila sam kako unatoč mnogim razlikama imamo i podosta sličnosti, što me veoma obradovalo. Ova dva mjeseca na Floridi trebala su biti isključivo radna, no meni se dogodila ljubav, za koju nisam željela da nestane s prvim danom jeseni.
Izveo me iz stana snažno me držeći za ruku. Obožavala sam njegove ruke, koje su bile tako snažne i tople da bih se često znala utopiti u njima.
"Jesi li razmislila što želiš za rođendanski poklon?", iznenada me upitao dok smo zagrljeni hodali u smjeru plaže.
"Moj rođendan?", začudila sam se i na tren zastala. Moje su misli posljednjih dana lebdjele među oblacima, stoga nije ni čudo što sam zaboravila na vlastiti rođendan.
Nisam se čak mogla ni sjetiti kada sam Tristanu spomenula datum svog rođenja.
"Ne mogu vjerovati da si zaboravila. Sutra je tvoj osamnaesti rođendan, postaješ punoljetna, no ti si to posve smetnula s uma?", podigao je lijevu obrvu.
"Ti si kriv za to!", uperila sam prstom u njega glasno se nasmijavši.
"Nadam se da ću se barem nekako iskupiti za to.", rekao je, rukom posegavši za maleni paketić u njegovom džepu. Izvadio je duguljastu kutijicu, omotanu crvenim ukrasnim papirom ukrašenim zlatnim zvjezdicama.
"Što je to?", upitala sam odmotavajući paketić.
"Nadam se da će ti se svidjeti. Znam da mi dečki često ne pogodimo ukus vas djevojaka, no moram priznati da sam se potrudio.", rekao je zaorivši ruke u džepove.
Maknuvši ukrasni papir, došla sam do tamno plave, baršunaste kutijice. Otvorila sam je i ugledala predivnu ogrlicu od bijelog zlata na kojoj je visio svjetlucavi kamenčić. Širom sam otvorila oči i primaknula kutijicu Tristanu.
"Predivna je, no ne mogu prihvatiti takav poklon.", rekla sam.
"Molim te da ne glumiš lažnu skromnost pošto u tvojim očima vidim da ti se sviđa. Cijena nikada nije bitna jer ti zaslužuješ mnogo više.", uzeo je ogrlicu u ruku te je stavio oko mog vrata.
"Mrzim te zbog ovog.", prošaptala sam.
"Tanka je granica između ljubavi i mržnje.", nasmiješio se poljubivši me u čelo.
***
Ruke sam omotala oko njegovog vrata, a glavu sam položila na njegovo lijevo rame. Bili smo jedan od posljednjih parova koji su plesali na podiju dok su ostali sjedili za stolovima ispijajući razne napitke. Uhvatio me oko struka kako me ne bi ispustio iz svog naručja dok smo plesali na još jednu baladu. Iznad nas je visjela spirala žica na kojima su se nalazili crveni lampioni.
Tristan je bio odličan plesač, stoga sam se prepustila njegovu vodstvu i naletu harmonije glazbe. Umor mi je dolazio na oči, no nisam posustajala. Ako je ovo bila jedna od naših posljednjih večeri, željela sam je iskoristiti do kraja.
Pomaknuo je glavu malo u stranu, ne bi li me pogledao u lice.
"Umorna si.", šapnuo mi je u uho.
"Dobro sam, ne brini.", odmahnula sam glavom.
"Rebecca, zar misliš da ne osjećam kako su ti noge teške?", sumnjičavo me pogledao.
"U redu, ali barem mi dopusti da se pozdravim s Velmom.", rekla sam.
"Čekat ću te za onim stolom.", pokazao je rukom te me poljubio.
Krenula sam niz pješčanu plažu prema kuhinji i kojoj su jeli zaposlenici odmarališta. Velma je bila kuharica i do sitnih je sati ostajala u kuhinji čisteći i pripremajući namjernice za sljedeći dan.
Približavajući se zgradi, u zraku sam osjetila miris dima i paljevine. Ubrzala sam korak te pedesetak koraka ispred ulaza naglo zastala. Skamenila sam se na mjestu ugledavši prizor koji me dočekao. Iz prozora kuhinje siktao je plamen vatre, dok je zid poprimao crnu boju. Plamenovi su se sve više izdizali i gutali svaki komadić zgrade koji im se našao na putu. Progutala sam knedlu i stala trčati prema mjestu gdje su nekada stajala vrata. Zapuhnuo me veliki nalet topline koji je opekao moju kožu dok mi je velika količina pline otežavala disanje.
"Velma?!", viknula sam, držeći ruku ispred lica kako bih ga zaštitila. Nije se oglasila, no nisam željela pomisliti na najgore. Nadala sam se kako uopće nije ovdje, da je na sigurnom, no čak i da jest željela sam je pronaći i pomoći joj.
Teško sam se probijala, pošto je prostor nezahvaćen vatrom bio veoma malen, no tračak nade mi je dao zvuk kašlja koji sam začula iza kuhinjskog pulta.
Velma je ležala na podu obloženom pločicama, u polu svijesti držeći se za trbuh, vjerojatno u nadi da će tako obuzdati kašalj.
Kleknula sam na koljena i rukama podignula njezinu glavu na svoje krilo.
"Rebecca…", prostenjala je visokim tonom.
"Ovdje sam, ne brini izvući ću te. Pokušaj se smiriti i što duže zadržati dah.", savjetovala sam joj prije no što sam je uspjela postaviti na noge. Ruku sam joj postavila oko mojeg vrata, dok sam je objema rukama držala oko bokova.
Velma je bila visoka i mršava žena, stoga mi nije bilo teško pridržavati ju. Kretale smo se korak po korak, ali sigurno. Desetak metara prije izlaza sam začula škripanje.
Drvena greda, koju je pojeo plamen, pala je samo nekoliko koraka od nas te je podigla oblak prašine s poda. U naletu panike smo pale, a ja sam osjetila bol u ruci.
Bile smo posve bespomoćne u vatrenoj stihiji koja nas je zadesila. Molila sam nebo da nam pošalje spas pošto nisam željela umrijeti ovako mlada. Glava mi je bila puna crnih misli i nisam vidjela izlaz iz ove situacije. Zažmirila sam u nadi kako više neću osjećati bol u ruci i plućima koja me obuzela.
Začula sam korake i naglo otvorila oči. Greda je poletjela na drugu stranu prostorije, dok se kroz svijetlost vatre probijao Tristan. Zastao je i podigao ruku, a vatreni se plamen oko nas počeo povlačiti. Skupio je oči i pogledom dovukao pokrivač koji je ležao kraj izlaza. Prišao mi je te me uzeo u naručje i krenuo prema izlazu. Rukom me pogladio po čelu prije no što sam utonula u san.
***
Ležala je u snježno bijelom, bolničkom krevetu, priključena na aparate koji su mjerili njezine vitalne funkcije. U drugoj ruci je kroz plastičnu cjevčicu u njezine žile dopirala infuzija koja joj je trebala vratiti snagu. S nekoliko modrica i rana na koži ležala je poput uspavane ljepotice.
Zabrinuto sam sjedio uz krevet u iščekivanju da se probudi. Nisam ni želio pomisliti na to što bi se dogodilo da je nisam pronašao. Također, pokušao sam smisliti način kako ću joj reći još jedan dio istine o sebi, pošto sam previše vremena potrošio objašnjavajući vatrogascima, policiji i hitnoj pomoći kako je vatra naglo promijenila svoj tijek te kako sam ih obije izvukao odande.
Nesigurno je pomaknula kapke i svojim očima ponovo ugledala svjetlo dana, a ja sam naglo poskočio sa stolice primajući je za ruku. Okružena balonima i šarenim cvijećem, prvo je pogledala u mene tražeći za objašnjenje.
"Gdje je Velma?!", upitala je panično.
"Ona je dobro, leži nekoliko soba dalje. Srećom, nije zadobila teže ozljede.", rekao sam ljubeći je u ruku. Ponovo je zatvorila oči i s olakšanjem izdahnula.
"Oprosti.", rekao sam kratko žaleći za time što joj prije nisam rekao sve.
"A što to? Rekli smo; korak po korak.", polako se podignula u sjedeći položaj.
"Trebao sam ti reći ranije, no bojao sam se da ćeš me smatrati luđakom."
"Bio luđak koji pogledom i rukama diže stvari u zrak ili ne , meni ćeš uvijek biti najdraža osoba na ovome svijetu.", rekla mi je tiho.
Prišao sam joj i zagrlio je, a ona mi se nasmiješila.
"Otkako možeš upravljati gravitacijom?", upitala me.
"Od svoje desete godine. Moja bolest je mutirala i izazvala nagle promjene u mom genetskom zapisu. Od tada svake godine, četiri puta godišnje putujem u New York na pretrage liječniku koji bilježi sva događanja u mom organizmu. To je sve što znam i mogu ti reći o tome.", završio sam.
"To bi bilo dovoljno za danas.", zaustavila me. Olakšala mi je situaciju, pošto je nisam želio gnjaviti svojim problemima na njezin rođendan.
"Sretan rođendan", službeno sam joj čestitao poljubivši je.
"Oh, hvala. Početak punoljetnosti ću zasigurno pamtiti do kraja života.", nasmiješila se, spuštajući pogled na ogrlicu koju sam joj poklonio.
***
Sjedila sam na krevetu, odjevena u zelenu majicu na naramenice i smeđu keper suknu do koljena, pospremajući posljednje komade odjeće u kovčeg. Nije me mučilo Tristanovo priznanje već sam bila zbunjena. Pokušala sam shvatiti kako nešto takvo uopće može postojati. Kao djevojčica nisam mogla dokučiti što je dječacima toliko zanimljivo u super junacima poput Spidermana ili Batmana, no sada u dobi od skoro osamnaest godina žudjela sam za pogledom i dodirom jednog od njih.
Oduvijek sam negdje u podsvijesti znala da on nije običan čovjek, samo prolazna duša na ovom svijetu već nešto mnogo više.
Glavom su mi kružile zbunjenost i radoznalost, a bezbroj slika prolazilo mi je pred očima poput crno-bijelog filma. Nisam znala da li ću mu se ikada moći odužiti za to što mi je spasio život. Vjerojatno ću živjeti u nastojanju da to i učinim, no bez većeg uspjeha jer takav se dug rijetko kada vraća.
Ušao je u moj stan, za sobom vukući putnu torbu. Na Floridi smo se spletom okolnosti zadržali duže nego što smo planirali, no sada je bio vrijeme za odlazak.
Trebali smo krenuti svaki svojim putem, no to se činila kao nemoguća misija.
Voljela sam ga previše, iako mu to još nisam rekla, da bih samo tako otišla od njega.
Prišla sam mu bliže, zavlačeći prste i njegovu kratku kosu. Zagrlila sam ga jače no ikada uživajući u mirisu njegove kože.
"Sjećaš li se kada si me upitao što želim za rođendan?", oči su mi zaiskrile, a on se zločesto nasmiješio. Odmaknuo je moju dugu kosu tako da mi pada niz leđa te me stao ljubiti po vratu. Moji razigrani prsti polako su klizili niz njegovu košulju otkopčavajući duge po dugme dok je od spustio naramenicu s mog ramena.
"Jesi li sigurna?", zastao je te me upitao.
"Nikada nisam bila sigurnija.", rekla sam mu prije no što sam nastavila uživati u njegovim poljupcima. Preko moje glave je skinuo zelenu majicu koju sam nosila dok sam ja u drugi kut sobe bacila njegovu košulju. Rukama me uhvatio za bokove te smo nesvjesno započeli još jedan zajednički ples.
Nježno me spustio na uredno posložen krevet ne ispuštajući me iz svog zagrljaja.
Iako je njegova tjelesna masa bila gotovo dvostruko veća od moje, bio je toliko oprezan da nisam osjetila težinu njegova tijela. Njegov je ravan trbuh dotaknuo moje grudi i bili smo bliže jedno drugome nego ikada prije. Sklopila sam oči, a toplina koja se nalazila između nas postajala je sve veća.
(…)
Ležala sam u njegovom zagrljaju gledajući sunce kroz prozor kako izlazi. Bila sam budna već nekoliko trenutaka, no nisam željela ustajati. Jednom me rukom držao oko struka dok je drugom, prstima crtao po mojoj. Polako se nagnuo nada me te me poljubio.
"Dobro jutro.", prozborio je, a ja sam se slatko nasmiješila. Okrenula sam se na drugi bok ne bih li ga pogledala u lice. Oči su mu sjajile poput najskupljeg dijamanta dok mu je tijelo bilo toplo kao i prošle večeri. Uzvratila sam mu poljubac te se privukla bliže uz njega, ne bih li još malo uživala u osjećaju sreće koji me obuzeo.
Post je objavljen 01.05.2009. u 10:19 sati.