Ostanem nekad tako s tisinom,
a misli same slete k'o ptice.
K'o utabanim snijegom lutam daljinom
trazeci jedno poznato lice.
Dugo o tebi niti rijeci...
Ni tvojeg glasa nema odavna.
A tko li moze da mi to sprijeci
u mojim mislima da budes stvarna?
Jos se okrecem na korake tudje
jer u svakom tvoj dolazak zelim.
I uvijek kad netko sa vrata udje,
tvome se liku ja poveselim.
Kako da objasnim ja zivotu,
kad ni ja se sama ne mirim time.
Kome da dodjelim tu sramotu
sto ti sa strahom spominjem ime?
Jos mi je jedan rodjendan blize,
tko zna da li jos datum znas...
Nije mi do godine koja me stize,
vec sto cekam tebe da ruku mi das.
I kada case podignu svi
u moje ime da nazdrave,
ja moju cu podici
umjesto bijele zastave.
Mozda mi svijet pokloni ne'ko,
pa da te lakse nadjem u njemu.
Jer, ne bi te zivot toliko cek'o
da jos te nema u mome svemu.
strong>
Post je objavljen 29.04.2009. u 11:02 sati.