Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nisnepisem

Marketing

Kud plovi ovaj Zid


Kao danak svojim hedonistickim uvjerenjima, morao sam, pride svih neophodnih stvari, zalihama hrane za nekih pet dana i dvanaestak-trinaestak litara vode, ponijeti i lubenicu na ovaj, ne potpuno hedonisticki (ovisi o kutu gledanja, zapravo) izletic. Tako da cak i sofer prigovara da je pretezak dok mi ga pomaze izvuci iz autobusa. Kojeg je, usput, zaustavio nasred ceste, pa jos i u zavoju. Mozda je samo bio zbunjen zbog cinjenice da bi tu netko zelio sici. Zalijepljen za prozor, cijeli copor lica, negdje izmedju zacudjenosti i podsmjeha, polako me ostavlja u daljini. Samog. Konacno.
Khm, naravno, izostavimo li vjerne pratioce, crne, zlokobne tvornicke dimnjake na obzoru.

Otvori za propustanje oborinskih voda ispod zida, kroz koje taman vuce ugodni povjetarac, spasavaju me od preuranjenog trokiranja na przecem podnevnom suncu. A vuce friski povjetarac i na vrhu brda na kojeg me zid odveo skrenuvsi naglo udesno. Iako, sada vec u popodnevu drugog dana, laksi za lubenicu i par litara vode, ruksak je jos prokleto tezak, sto se na usponima jos nekako prezivi, ali cini se da zid zavrsava s liticom. I nastavlja se tek pedesetak metara nize. Psujem prokl. kineske zidoarhitekte koji se sluze takvim prljavim trikovima, ruksak koji me opasno zanosi dok se pokusavam ne strmeknuti niz liticu, a bogami i sunce koje je odlucilo uprti bas u tu stranu.
Petnaestak minuta, ponesto pretrpljenog straha, puno prolivenog znoja i par zuljeva kasnije, ponovo se sretno ujedinjavam sa zidom. Koji medjutim, cini se, prelazi dolinu samo da bi dosao do iduce litice. Buduci da mi je jedna bila sasvim dosta, odlucujem se na jos jedan kratak rastanak, te lukavo zaobici brdo te uhvatiti Zid ponovo s druge strane…. suvise mekan da bi mogao da spreci, asfalt se miluje s….iii, bio bi to izvrstan plan kad bi ga bilo tamo. Mora da je iza brda.
I kako krecem dalje, jos samo reda radi bacam zadnji pogled na dolinu iza mene….kad tamo, posred iste, obasjan sad vec blazim, kasnopopodnevnim suncem, mirno odlazi Zid pravcem suprotnim od onoga kojim sam ja naumio.
Izgubio nekoliko sati, posteno se izmorio, dobio par zuljeva (cini se da jeftine plasticne sandale bas i nisu najbolji izbor za hodanje polupustinjama), moram se koji kilometar vracati do mjesta gdje sam par sati ranije krenuo pogresnim krakom Zida, a onda mi ostaje jos komad od svojih 5 kilometara preko ravne, dosadne doline. Nebu dobro, nebu dobro, svrš…..


Post je objavljen 29.04.2009. u 08:14 sati.