Sunce je visoko na nebu, a vjetar je blag. Žamor prolaznika se upliće u zvuk valova. Fragmenti razgovora lebde, pa se rasplinjuju kao mjehuri od sapunice.
Naslonjena na jedan zid u sjeni, promatram mnoštvo, ubijam vrijeme. Tamo, preko puta ulice, jedan je muškarac u identičnom položaju. Svake dvije minute kažiprstom desne ruke pomjera rukav, pogleda na sat, pa rukom prođe kroz kosu i nakašlje se. Nemiran je, koga li čeka? I tko li mene gleda ovako kako ja promatram njega?
Ljudi i dalje bruje. U daljini šumi rijeka.
Proći će dani i tjedni poput trena
I prošli čas
I ljubav sve je ko pjena
(G. Apollinaire, Most Mirabeau)
Post je objavljen 28.04.2009. u 20:38 sati.