Nakon što je nahranio mnoštvo ljudi s malo kruha i riba Isus sa svojim učenicima odlazi u Kafarnaum. On nije pošao zajedno s učenicima lađom kojom su oni plovili. Znamo da se Isus bio povukao na goru na molitvu te da je na lađu k učenicima došao hodajući po vodi (Iv 6, 16-19). I kada ga oni koje je Isus nahranio u pustinji nađoše u Kafarnaumu i sami se čuđaše kad je došao tu na drugu stranu jezera jer ga nisu vidjeli ni na jednoj lađi. I naravno da su morali sebi postaviti pitanje pa tko je taj koji hrani mnoštvo s malo kruha i prelazi jezero ne ploveći u lađici. Ali odgovor koji su oni imali u svojim glavama nije onakav kakav je Isus želio da imaju. Oni i dalje ostaju slijepi jer vidješe kruhove koje su pojeli ali ne i Božja djela. Isus jasno vidi njihovu sljepoću i govori im:„Zaista, zaista kažem vam: tražite me, ali ne s toga što vidjeste znamenja, nego s toga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se“. On želi da mnoštvo uistinu shvati „znamenje“ kruha. A to se ne odnosi samo na to čudesno Isusovo djelo hranjenja mnoštva u pustinji nego na sva djela koja je on činio. Svako od tih djela u sebi sadrži poruku koja je puno dublja od onog što se površinski vidi. I ponajprije se može vidjeti i shvatiti unutarnjim očima, očima vjere.
Međutim s ovim Isusovim slušateljima iz današnjeg čitanja nije bilo tako. Oni i dalje u Kristu gledaju zemaljskog vladara. Nahranio ih je umnoživši kruhove i oni u tome vide izlaz iz svoje bijede, ali bijede koja se odnosi na ono zemaljsko, ne vidjevši u Isusu nebeskog osloboditelja od svih nevolja a ponajprije od grijeha kao izvora svakoga zla. A to nas opet dovodi do toga da se zapitamo kako i mi sami gledamo Božja djela u svom životu.
Zar i mi često ne želimo Boga iskoristiti za svoje ciljeve i svesti ga u svoje okvire. Ne živimo li kao da smo sami sebi dovoljni, kao da smo gospodari svoga života i svega onog što posjedujemo i čime upravljamo. Divimo se sebi kako smo domišljati, pametni i snalažljivi u mnogim našim životnim situacijama i odnosima s ljudima. Naravno sjetimo se mi u svemu tome i Boga, a posebno kada treba ispuniti neku našu želju ili ga okriviti kad nam baš i ne ide najbolje u životu. Teško od onog shvaćanja materijalnog znaka kruha polazimo putem na kojem otkrivamo istinsko značenje duhovne hrane. A Bog upravo govori da ima nešto više od onoga što mi sada vidimo, od onoga što sada želimo. Kaže: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati“. Tu hranu koja ostaje za život vječni, hranu za naše spasenje može dati samo i jedino Isus Krist. I nema pod ovim nebom drugog imena po kome se možemo spasiti osim Imena Isusova. Isus je Kruh Života (Iv 6, 35) i on daje piti sa Izvora žive vode koja struji u život vječni (Iv 4, 14). I tko blaguje taj kruh i pije sa Izvora žive vode ima život vječni. I kada prihvatimo Isusa kao jedinoga Spasitelja i pristajemo uz njega radimo upravo za ovu hranu nepropadljivu o kojoj nam govori.
Bog je Isusa „opečatio“ kod krštenja kada ga je predstavio kao svog ljubljenoga Sina kojeg trebamo slušati. Slušati Isusa znači vršiti djela koja su u skladu s voljom Božjom, činiti ono što Bog traži. Poput kafarnaumskih slušatelja i mi se danas moramo upitati što nam je činiti da vršimo djela Božja. Odgovor je isti, a daje ga sam Isus:“Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao“. Isus nam ne daje nikakvu formu ponašanja po kojoj moramo činiti točno određene stvari da bi tako vršili volju Božju. On nam ostavlja slobodnu volju kojom u dinamici života odabiremo svoj put i naravno preuzimamo odgovornost za izabrano. Iako je Božji dar, vjera je isto tako i naš osobni izbor: jesmo li spremni povjerovati Isusu.
Ako hoćemo i želimo vršiti djelo Božje i vjerovati u onoga koga je poslao, u Isusa Krista, onda mu trebamo dopustiti da zauzme prvo mjesto u našem životu. U svakom trenutku života potpuno se osloniti na njega i sva naša djela preispitivati i mjeriti u odnosu na njega. Vjerovati mu tako da ga potpuno slijedimo. I to je siguran znak da vršimo djela koja Bog hoće i da korak po korak dolazimo sve bliže k njemu. Ne treba se zavaravati da će tako nestati sve teškoće i da će nam u životu teći samo med i mlijeko. Naprotiv, na putu prema Bogu čekaju nas mnoge teškoće. Isus nikada nije rekao da je njega jednostavno slijediti. Ali ono što je rekao i obećao je da će uvijek biti s nama i davati nam snagu. Neće nas nikada ostaviti same. On je vjeran Bog i svoja obećanja uvijek ispuni. Vjerujemo li bar toliko da napravimo prvi korak…
„Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“ (1 Kor 10, 13)
Ljiljana
Post je objavljen 27.04.2009. u 14:30 sati.