Želio bi te odvesti na neko mjesto gdje ćemo biti sami...usamljena plaža samo za nas....da te izljubim, izmazim ...cjelu ...svaki djelić tebe....
Susrela ga je slučajno, uvukao joj se ispod kože, uživala je u njemu, radovala se svakoj njegovoj riječi, poruci, njegovom pogledu.
Počelo je sasvim bezazleno no život nosi ono što nosi, susretali su se sa raznim problemima, daljinom koju su najlakše premostili, njegovim poslovnim problemima za koje je ona uvijek imala sluha, znala je da će i to riješiti i da će sve krenuti onako kako oboje žele.
Ali... i nju kao i mnoge nas uvijek muči taj ali...
Nešto je falilo ili joj se samo to činilo, nekako nije željela biti ta koja će navaljivati, biti dosadna...samo je čekala svoj trenutak, naučila je u životu tako, uvijek biti tu negdje, u pozadini, davati podršku kada treba ali nikada biti ta oko koje će se vrtjeti svijet, koja će postavljati pravila, koja će u bilo kakvoj vezi biti glavna... možda je upravo u tome pogriješila...
Ponekad je muškarcima potrebno postaviti pravila po kojima će onda igrati, ali ovo s Njim nije bila igra, bilo je to nešto više, barem je tako ona mislila...
Znao joj je reći :Pišeš mi o nečemu što i sam osjetim i doživljavam , neobično čudno i jako lijepo.....netko nakon toliko vremena da je probudio toliko toga u meni u biti jedno u drugom.....
Pa i sve ono što maštamo u sebi i ne kazujemo si, vrlo dobro osjetimo i čitamo između redova .
Ali ona više nije mogla čitati između redova, neke situacije kojima se veselila kao dijete nisu se ostvarile, uvijek s nekim razlogom. Recimo da je znala da je razlog opravdan ali da li je uistinu bio. Više ništa nije znala. Željela je i veselila se svakom susretu s njim, iako do mnogo već pomno isplaniranih susreta nije došlo, polako ju je počelo smetati. Ona bi napravila sve izmislila razloge da se može iskrasti na sat dva, a onda pljas.... Nešto nepredviđeno i sastanak otkazan... znalo joj je to zasmetati ali je prešutjela do zadnji put...
Iako joj je govorio da mu se ne dešava ovo ovako s njom svaki dan i da ga je pomalo zbunilo ali da istinski uživa u druženju s njom, želio joj se dati cijeli želio je da ga osjeti dušom i tijelom, uživati u njoj, jedno u drugom.
S tolikom nestrpljenjem čekala je njegovu poruku koja je trebala potvrditi njihov sastanak, i ovaj put posao je bio ispred njih, pa ona nije željela navaljivati. Kada završi javit će se, razmišljala je... prošao je jedan dan, ništa, prošao je i drugi dan ...bila je nestrpljiva, to veće trebalo je biti njihovo, željela je njegovu blizinu, željela ga je kao što je znao reći dušom i tijelom...
A onda krajem radnog dana stiže poruka...Nema mi je ni sa jednom jedinom porukom!!! Bila je ljuta nije odgovorila odmah, razmišljala je, lomila se. Znala je što želi ali .... bila je povrijeđena, sve je napravila kako bi se izvukla to veće na par sati, a On nije mogao u dva dana naći minutu vremena i samo potvrditi ili otkazati dogovor... Odgovorila mu je: Ti to meni!!!
Nažalost to je bilo dovoljno za , za što.... da se On uvrijedi... da joj poželi ugodno poslijepodne i da opet prolaze već jednom proživljenu fazu u njihovoj vezi...
Nije željela ponovno prolaziti sve što je prošla već jednom... nestanak, ne odgovaranje na poruke, na pozive.... nije imala snage za to, ne više...
Iako teškom mukom odlučila je ovaj put ona povući rez ... teško ali ne, nije mogla dopustiti da opet ostane uskraćena za odgovore, uvijek je bila iskrena, govorila što osjeća, što misli, otvorila svoje srce kao nebrojeno puta do sada... i samo je to tražila od njega...
...a On ...nije ga mogla razumjeti, jednom joj je rekao : Ja sam stariji i iskusniji pa ne znam kako se nositi sa svim osjećajima i kako ih kontrolirati , pa prema tome nemam ti što zamjeriti dapače vrlo si otvorena , iskrena i drago mi je to osjetiti. A na kraju što je čovjek bez osjećaja , ljubavi i maštanja...
Zadnji put poslala mu je poruku, tresle su joj se ruke, nekoliko minuta prije nego što je stisnula pošalji razmišljala je, još uvijek ga je toliko željela, i taj tren da se javio otišla bi do njega, ali s druge strane samo je bila tišina, koja ju je i opet ubijala, više nije mogla .... sa suzom u oku i nježnim riječima za kraj, poslala je poruku i nestala ...
..... bilo joj je teško, najviše boli tišina, ne objašnjenje, šutnja ...
Ali nije se dala, nazvala je svoju najbolju prijateljicu, izašle su na kavu popile dupli jeger ....
..znala je ...svaki događaj u životu treba sagledati sa najljepše moguće strane, pamtiti ga po lijepom a On je njoj zaista učinio i činio lijepe stvari, to što riječi nisu htjele izaći iz njegovih usta i objasniti, pojasniti neke stvari, ona tu nije mogla ništa .... mogao je On no očito je to nešto ječe on njega ....
Post je objavljen 23.04.2009. u 23:54 sati.