Marketing
.just wanna be with you.
lijepi moji. vratila sam se na betonirane ulice moga belog Zagreb grada. rekla bih na užareni beton zagrebačkih ulica, ali s obzirom na kišu koja pere sve, ne bi se moglo reći da je užareni. ali dobro, malo improvizacije ne škodi. bacit ću se ja odmah na pisanje.
počela bum od ovih praznika. Uskrs. prošao je... hmmm, kao jedna velika igra. ali u doslovnom smislu. moja draga sestra je dobila neko čudo, nešto slično playstationu, samo kaj se zove wii i ne igra se joystickom, nego nekom vrstom daljinskog i reagira samo na pokrete. dakle, za igranje trebate doslovno igrati. ako me kužite. ako ne, a pa raspitajte se. hihi. dakle, mi smo se od Velikog petka cijelo vrijeme igrali na tom sranju malom. i moram vam priznat da je i više nego zarazno. to ću vam dokazati kad vam kažem tko je sve igrao. Maja {seka}, Žilijen {sekin dragi}, mama, tata, Irena, Marko {susjedi i frendovi} i ja. ajde još mi mladi. ali zamislite koliko je to fora ako su moji mama i tata pristali radit, pa doslovno, budale od sebe. imaju igricu wii sports, pa smo se kuglali, igrali tenis, golf, boksali se... ma predobra je igrica. jedno vrijeme smo se međusobno snimali i kasnije smo umirali od smijeha koliko smo glupo izgledali. sve u svemu to je prošlo odlično. uz puno, puno smijeha, uživancije. opuštena atmosfera, doma, bez puno sređivanja...ponekad mi baš treba vremena s obitelji. malo opuštenosti. onaj osjećaj da nitko ne mora ništa reći, a opet uživamo. svi sve znamo, nema puno tajni, a opet uživamo u tim nekim sitnicama. {sitnica, doduše, dođe 2000 kn, ali ajde.}
tjedan praznika... provedeno u Slavoniji. tzv. studijsko putovanje. ma bilo bi sve super da nisam pokupila neku boleštinu glupu. i sad sam još uvijek šugava. no o tome nešto kasnije. Slavonija. u principu je bilo oke. jest da sam učila matematiku i fiziku {fuj}, ali i to sam preživjela. bila ja kod svoje kumice krizmane. a ona je jedna od luđih osoba koje znam. i moram priznat da s njom definitivno nije dosadno. uživala sam u tim nekim trenutcima, sve te njene provale i gluposti. ma uljepša mi dan. i znam da nisam pogrješila što sam ju izabrala za krizmanu kumu. bolju nisam mogla izabrati. smijali smo se otprilike cijelo vrijeme, izluđivali smo njenog muža, hodale po gradu {iako je meni malo falilo da se srušim}, ma uživale. malo smo i učili, mislim to je i bila svrha dolaska, ali sama sebe sam začudila kolko dobro sam znala i fiziku i matematiku. baš sam ponosna. XD. moji dragi roditelji su dobili slomove živaca jer sam u tjedan dana spiskala 100 kn bona, ali što mogu kad sam se trebala javit i Ivani {kumici} i Ivi i bratiću i Filipi... ma svima. pa da se ne brinu ljudi. nije to zdravo. hihi. ali ajde ponosna sam. imam puno para i skupljam si sad malo, pa ću ih ići besramno trošit iza rođendana. trebam i samu sebe počastiti za rođendan.
spomenula sam bolest. pa eto, odkad sam otišla u Slavoniju, počela me prati neka boleština. povraćam i užasno me boli trbuh. koma. i uopće izgubim svaku želju za jelom. koma. i zadnjih tjedan dana sam provela po bolnicama. koma. a nisu mi ništa našli. najveća koma. i dok sam sjedila u čekaonici zapravo sam shvatila neke stvari. sjetila sam se kako je to biti dijete. biti blago nesvjestan svega oko sebe. kako još uvijek spadam na pedijatriju (-.-) sve oko mene bili kikači. i gledam malog klinca, prije 5 min je plakao jer ga je nešto bolila, a sada skače ko mali zečić. zapravo ni sam ne zna. i medeni su sa onim sjajem u očima. jednostavno, koliko je život jednostavniji iz njihove perspektive. nema briga, nevolja... ničega. samo čista, nevina zabava. nešto najljepše što se može osjetiti. bezbrižnost. a osjetimo je tako, tako rijetko. a trebala bi nam doza toga svakog dana. stalno mi po doma govore da trebam učiti svaki dan, svaki dan se brinut za školu i to. a gdje se u to uklapa ono vrijeme za sebe? onih pola sata, sat vremena da pročitaš stranice knjige, nalakiraš nokte, nije bitno. samo da si sam sa sobom i svojim mislima. da se osjećaš tako dobrodošao i siguran. a djeca... oni uvijek imaju vremena za to. najveća drama u njihovom životu je ako ne dobiju igračku koju žele. odrasli iz toga izvuku još barem 10 drugih problema. život je tako jednostavan, a mi ga činimo tako kompliciranim. žalosno, zar ne?
{why did we make it so hard, this life is so complicated untill we see it through the eyes of a child}
uživala je. u svakom dodiru, poljupcu, osmijehu. moja cura je uživala. uživala je u svakoj zraci sunca, svakoj ispijenoj kavici, svakom dogovorenom izlasku, svakom mjesecu na nebu, svakoj minuti na telefonu. svakom satu praznika. uživala je. uživala je besramno, punim srcem. najviše je uživala u njemu. uživa još uvijek. dečko se premišlja. ide mi na živce. to je tako jednostavna situacija. ali on je dečko. on mora komplicirati. imam nekad osjećaj da se poigrava s njom. i opet me živcira. jer ja nju previše volim da bi ju neki idiot izigrao. ne ide to tako. ali ona mi kaže da se ne brinem. ona će bit oke. ona je sretna. sretna jer ga opet može grlit. može mu šaputati na uho dok ne osjeti da mu se koža ježi. može reći da joj je hladno, pa da se opet nađe sigurna u njegovim rukama. može mu na kraju dana dati jedan mali skriveni poljubac, tek tolko, za laku noć. zna da može. i uživa u tom saznanju. vidim joj taj sjaj u očima. vidim da se gubi sama u sebi, da gubi dah dok priča o njemu. priznala ona ili ne, zaljubljena je. opasno i ludo. ali sretno. i vidjeti nju sretnu je dobra doza optimizma u mom životu. ona to zaslužuje. zaslužuje dečka koji će je držati kao kap vode na dlanu. dečka koji će dati sve za nju, te joj prije svega dati sebe. dečka koji je neće skoro pustiti, nego će ju pokušati zadržati svim silama. dečka poput njega. dečka na kojeg će ona pasti. dečka zbog kojeg će izgubiti glavu. dečka zbog kojeg joj ništa drugo neće biti važno. dečka zbog kojeg će zaboravljati na svijet oko sebe i gubiti tlo pod nogama. dečka kakvog je već našla.
moja ljubav? trenutno je tu samo moj muc. e pa muc nije moj dečko. ne, ne, ne. muc je, pa u jednu ruku ga mogu svrstati u tu kategoriju, moj najbolji prijatelj. muc je moj muž. oženjena na fejsu. ah. moj muc, ma on je jedna divna osoba. ne znam što bi bez njega u svom životu. propustila bih definitivno previše smijeha, dobrih trenutaka, šala i gluposti koje drugi mogu smatrati glupima. sad ću ja vama malo o njemu pisati. ne sjećam se da sam ikad upoznala jednu toliko dobru osobu. na prvi pogled se vidi da je čista dobrica. ali ne u smislu da je razmaženi mamin dečko, već da je dobar i iskren prijatelj. kao malo dijete. veseli se životu, nesebičan je, ne znam da se može na ikoga naljutiti. i prije svega, trpi mene. trpi me tijekom ove moje lude bolesti, kad znam bit isfrustrirana, živčana ili pak previše hiperaktivna. trpi me tijekom mojih pubertetskih promjena raspoloženja. trpi me tijekom mojih fiks ideja, koje niti su povezane međusobno, niti imaju nekog smisla pretjeranog. trpi me i kad pričam o nečemu što njemu nije drago. trpi me i tijekom moje prevelike opsesije Jonasom. trpi me u svakom smislu te riječi. i kad sama sebi idem na živce, on je tu da me malo oraspoloži. u većini slučajeva nije ni svjestan koliko te njegove male riječi meni znače, ali ja znam. i drago mi je što sam ga upoznala. drago mi je što smo se opet našli u srednjoj školi. drago mi je što je baš on moj muž. i najviše od svega-drago mi je što znam da mu je stalo do mene i da me voli. {hvala muc. vtnncs}
hmmmm. mislim da sam napisala sve što sam htjela. nisam jako dužila, ali potrudila sam se napisati barem par riječi. sad opet neko vrijeme ću pauzirati, što kraće, s obzirom na školu i to. ali obećajem da ću pisovat za rođendan najkasnije. da podsjetim. 13.5. <3 <3 i užasno me ljuti što mi nitko neće reć kaj će mi kupit. totalno bezeveze. XD
oke, muceki moji. volim vas sve puno. vi komentirajte, ja budem, potrudit ću se.
voli vas sve Valica.
Post je objavljen 23.04.2009. u 20:53 sati.