Pregled posta

Ja, abortus, djeca, bivši

----------------------------------



Već sam negdje prije spominjala, čini mi se, a ako ne, taj sam pasos napisala nekoć u glavi. Daklem, nikad nisam ništa posebno slinila na klince. Nikad ne skačem u bebe i ne otimam ih iz majčina naručja i ne tepam i ne gugućem s klincima, i ne pokazujem ih svima i ne vičem kako su prekrasni, niti se baš znam zabavljati s njima. Ne mislim pritom da je to nešto loše, ja naprosto nemam takve porive u sebi, i nisam ih nikad imala. Mislim i da znaju biti nevjerojatno slatki...čudan je taj ljudski sklop u glavi da je slatko sve što je malo...
Djeca su nešto što "bude jednom", i to je otprilike cijela duljina i dubina mog razmišljanja o tom "levelu" života.
Logičan slijed toga jest da nisam niti željela imati djece, a naročito ne više od jednog djeteta. Razvila sam i teoriju o tome. Naime, ja sam jedinica. Mama mi je jedinica, baka također (nevjerojatno, ne?). Mi generacijski ne znamo kako je to u kući imati više djece. Nije to u meni izazvalo suprotan efekt, sad bi ja baš troje imala.
Nisam čak htjela ni brata ili sestru, lijepo su me pitali...

So...
Nakon cca 6 mjeseci veze s tad budućim a sad bivšim mužom/dečkom, ostadoh trudna...

Faza 1. Prvo, nisam ništa skužila (pravilo "Žena zna..." za mene očito ne vrijedi, kao i uvijek, zapitam se spadam li uopće u tu kategoriju, žena naime. Opet, trudnoća bi mogla bit potvrda ženskosti, valjda :). Najgori dio je bio da sam, stjecajem okolnosti, sretnu vijest saznala na nekoj Klinici za porodništvo, tj. onom mjestu gdje svi žele imati dijete a ne mogu, pa su mi nakon službenog priopćenja oduševljeno čestitali, a neki me i malo ljubomorno pogledavali...ajme zemljo otvori se.

Međufaza. Kad mi je došlo do mozga, mrak mi pade na oči...nee...NEEE! Pa kak? Buahaahaa...kak.

Faza 2. Panika. Kratkog vijeka.

Faza 3. Nema šanse. Ulovilo me potpuno nespremnu iako nisam više pupoljkić. Koliko god se trudila, ne vidim se...ni trudnu, ni s djetetom, ni obitelj....aiiiiii. Odlučujem otići na big ej-bi. Tak to piše poslije u povijesti bolesti: AB - 1. Nisam se niti jednom dvoumila.

Faza 4. Priopćenje njemu. Pažljivo u rukavicama. On kaže, ok, tvoja odluka, iako bi on radije da odlučim ono drugo. Ja ne bi. Vodila me i tada intuicija, no izgubih je negdje po putu.

Faza 5. Ova je interesantna. Naime, saopćila sam to bližim prijateljicama, i tada uskom radnom okruženju, točnije bivšoj šefici koja nema djece (nije nikad imala ni pretjeranu želju), tada je već imala 40 i koju. Upozorila me u jako ozbiljnom razgovoru da bih mogla zažaliti. Da bih se mogla probuditi iz narkoze i osjetiti kako sam napravila nešto zbilja glupo....i biological clock...i tak. Slušala sam dugo, pristojno i pažljivo. I ništa. Nisam odustala. Ostali me nisu pokušavali nagovoriti jer baš nitko od mojih prijatelja nije tad imao ni planove za djecu...baš smo neko čudno društvo...

Faza 6. Odlučno krenuh u ostvarenje svojeg nauma. Pritom bih željela naglasiti da sam se dosta iznenadila s tretmanom po za to predviđenim institucijama. Možda je to bio samo moj duboko zakopani unutarnji osjećaj da ipak nije prirodno to što radim. (Na mojim ramenima, baš kao u Tom&Jerry-ju, uvije sjede anđeo i vrag i stalno raspravljaju...) Ipak, doktori su se ponašali hladno i ružno. I ne mislim da to zaslužujem. Činjenica da je žena vlasnica svojeg tijela praktično se provodi poprilično neprofesionalno. Čini se da živimo u zaostaloj zemlji, iako sam se nadala suprotnome. Jedan je doktor bio čak surov. Fizički. Nakon pregleda sam se osjećala nekako - silovano. Znam da glupo zvuči, no pričam o svojim osjećajima.
I dalje ne odustajem.

Faza 7. I did it.
Dok sam se budila iz narkoze kroz svijest mi je prošao onaj ozbiljni razgovor i odmah sam počela preispitivati svoje osjećaje. Grizodušju ni traga. Ja sam donijela odluku, provela je u djelo, i sad sam se osjećala kao da mi je kamen pao sa srca, ogromno olakšanje, i - ništa više.
Jesam li bešćutna? Mislim da nisam. Takav je bio moj život, i takva sam tada bila ja, i ne zamjeram si ni dan danas.

Povremeno se zgrozim čitajući članke o "da" i "ne" za abortus i pitam se kako bih se osjećala da nisam mogla otići, da je bio zabranjen. I znam. Osjećala bih se kao građanin 2. klase. Znam i da je ovo muški svijet i da nas, žene, tako i tretiraju, ako ne javno, a onda privatno, kroz riječi i djela.
Digresija, ali dobar primjer: Živim na drugom katu. Ne pijem vodu iz slavine jer je grozna. Kuham filtriranu, a pijem Janu ili Cetinu. Pa kako mi se baš ne da svaki dan ići u trgovinu po vodu, kupim paklo. 6-pack. To je 9 litara vode. Meni je teško sve to odjednom dovuć na 2. kat. Je l ima 4-pack? Nema naravno. Onda vadim boce iz gepeka po jednu svaki dan...pa kad ostanu 3-4 dovučem i ostatak. Ili mlijeko. Hoćeš kupiti više komada odjednom? Možeš - 12-pack. 12 litara!!!! Pa moram poslije ić na rehabilitaciju kad dovučem to do gore....

Skrenuh s teme...
6 mjeseci kasnije...BAM. Opet. Sjećam se kako sam gledala u onaj test, i crticu. Pomislila - shit!, ne opet!!
Nevjerojatno, ali u tako kratkom roku, nešto se u meni promijenilo. Mozak je imao vremena provariti sve konstante i varijable dok nisam pazila. Imala sam osjećaj da mi "netko" "nešto" želi reći. Prekratak period, previše, jelte, slučajnosti, a ja sam ipak popriličan štreber i nije da se nisam brinula oko zaštite.

Nisam mogla još jednom. Nije dolazilo u obzir. Uplele su se više sile. Neko se dijete uporno želi roditi.

Kuhala sam danima. Razmišljala. Zamišljala. Teško mi je bilo. Deep down sam naravno već znala da je odlučeno, ali nisam to mogla prinijeti ni u podsvijest, a kamo li prebaciti preko usana u divlji svijet.
Stajali smo u Gjuri 2 za šankom (on i ja) te večeri kad mi je naglo došlo da zatefterim činjenicu da sam odsad pa slijedećih...8 mjeseci - trudnica. I čim riječi pređoše taj kratak put moga daha, naglo me obuze strašna mučnina. Trčim van, rukom prekrivam usta, kao iz krcatog autobusa. Uspjela sam se dokopati mraka...da ne misle svi unutra, gle jadna napila se...ni danas mi nije jasno što je to bilo, i što je tada izašlo iz mene, ali tako se dogodilo.
O, izlazilo je i dalje, ali jutrima potaknuto okusom i mirisom paste za zube...

Zbir svega ovog jedan je paradoks. Između onog i ovog proteklo je 6 mjeseci, dakle nije se moglo roditi i ono i ovo. Da je bilo ono, ovog ne bi bilo. A zbilo se obrnuto...

Nezamislivo se zamislilo.
I evo me majke ponosne. Kćer će mi ove godine navršiti 10 godina.

Nakon onih razgovora o djeci, u rukavicama, mislila sam da smo si rekli sve o djeci...bila sam jako u krivu. Čim se rodila, počela je presija na drugo dijete. Nisam nikad pristala. U jednom od milijardu razgovora o tome rekla sam mu da sam se jedva odlučila na jedno, i stvarno mi nije jasno otkud mu sad ideja o još jednome. A on je na to rekao: "E, onda smo se mi nešto krivo razumjeli."

I ne bi vjerovali, to je bio jedan od razloga zašto je otišao.
A sad za ovo jedno jedva nekako skuca svaki drugi vikend.

Zaista, neke mi stvari u glavi vjerojatno nikad neće sjesti na pravo mjesto.






Post je objavljen 23.04.2009. u 15:17 sati.