Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zoranostric

Marketing

Znanost i politika klimatskih promjena

Nedavno se na pollitika.com pojavio članak Religija globalnoga zatopljenja. Autor se poziva na neke "klimatske skeptike" koji poriču realnost zaključaka do kojih je velika većina klimatologa u svijetu, okupljenih u Međunarodnoj poroti za klimatske promjene (IPCC), došla u tri svoja skupna izvješća objavljena tijekom posljednjeg desetljeća. U diskusiji o tome prepliću se neka ključna pitanja kako znanosti (ljudske aktivnosti koju smatram čudesnom, koju gotovo religijski poštujem i divim joj se - ali kao filozof sagledavam njene granice) tako i politike, odnosno demokracije.

Jedan od "klimatskih skeptika" među ekspertima u Hrvatskoj je prof.dr.sc. Ognjen Bonnacci, autor kojeg inače izvanredno cijenim. Posljednjih je godina u časopisu "Hrvatska vodoprivreda" objavio na tu temu niz članaka (uostalom, redom vrlo zanimljivih i informativnih.) Skeptici su među klimatolozima u svijetu mala manjina, ali njihovo je prisustvo vrijedno i neizbježan je dio znanstvenog pogona, uspostavljenog od misaone revolucije oko godine 1.600 (Descartes, Galileo idr.), koji se pokazao toliko uspješnim u napretku ljudskih saznanja da ga mislioci i istraživači ranijih vremena, osim par fantasta poput Francisa Bacona, nisu ni približno mogli zamisliti. Svaka nova ideja, koja se u znanosti pojavi, podvrgava se žestokim, nemilosrdnim napadima - toliko žešćim, koliko je ideja prodornija i dalekosežnija. Kod laika to ponekad izaziva dojam o "dogmatizmu" znanosti; međutim to je dio procesa provjere. Većina novih ideja, velika većina, po prirodi stvari je pogrešna. Ona pak koja nemilosrdna osporavanja preživi - s visokim stupnjem vjerovatnoće jest ispravna. S teorijom o globalnom zatopljenju upravo se to dogodilo.

Za sve nas ostale, laike koji ne možemo sudjelovati u raspravi eksperata, važno je razumjeti koje se rasprave tiču nas svih - kada se radi o političkom pitanju (u izvornom, časnom smislu riječi "politika", smislu koji moramo obnoviti: ono što se tiče "polisa", tj. ljudske zajednice - svakoga; ono, o čemu bi svaki član demosa morao biti upućen i osposobljen da sudjeluje u demokratskom donošenju političkih odluka). Moramo nastojati doprijeti do nivoa "upućenog laika", da bismo znali ocijeniti ono, što nam eksperti govore, i iz toga izvući zaključke i poduprijeti potrebne odluke (i onda pokrenuti političku akciju, odnosno natjerati političare da potrebne odluke donesu). Riječ je o načelima, ne o tehničkim detaljima - a tu svatko ima jednako pravo glasa.

Kada se o klimatskim promjenama radi, kao i o svim drugim prjetnjama za zdravlje ljudi i okoliša, riječ je o izboru između dva suprotstavljena načela u donošenju politika (policy, za razliku od politics - velika je nevolja, da ta razlika u hrvatskom jeziku ne postoji, pa onda često čak i građani i iskusni aktivisti, koji se evidento bave politikom u gore navedenom časnom smislu, dakle diskusije o "politikama", padaju na foru "neću politiku u svoju butigu!", odnosno "nemojmo politizirati!" u smislu - prepustimo to našim finim i pametnim političarima da odlučuju kroz svoje dnevne igrice moći i vlasti, nije to za nas obične bedake - a upravo političari, zbog svoje ukorijenjenosti u dnevne igrice i neposredne interese, od svih su ljudi najmanje sposobni da o "politikama" raspravljaju! Jedini način, da ih natjeramo da razmišljaju globalno i dugoročno, jest da ih svakodnevno tučemo batinom po glavi). To je tema žestokih političkih diskusija posljednjih desetljeća, otkad su znanstvenici počeli shvaćati isprepletenost, dalekosežnost i veličinu ekoloških problema (preokret je donijela diskusija o problemu DDT-a 1960-ih godina). Diskusija koja se vodila i vodi i na najvišem nivou međunarodne politike, jedan je od trajnih žestokih sporenja Europske unije i SAD (koji sada, nadajmo se, završava pobjedom prve).

U tom smislu, pregledavajući svoje bilješke uz literaturu o klimatskim promjenama, spominjem Bonaccija; privukla me jedna njegova rečenica iz članka objavljenog u časopisu "Hrvatska vodoprivreda" ožujka 2007.. On piše kako postoje još neka otvorena pitanja u znanosti zbog kojih pouzdane zaključke o klimatskim promjenama nije moguće donijeti (to je diskusija o onome što jest na razini eksperata) te zatim zaključuje: »Potrebno je pričekati određeno vrijeme da se sakupe i analiziraju brojni podaci te da se prvo donesu pravi zaključci, a potom poduzmu i odgovarajuće mjere.«

Ovaj zaključak, međutim, gdje se govori ne o onome što jest, nego o onome što treba ("potrebno je") činiti, izlazi iz domene eksperata - koji proučavaju stvarnost, ono što "jest", ne ono što "treba". Što treba činiti političko je pitanje, dakle tiče se svih nas građana, kao demosa (ili "publike", pa zato "republika"), podjednako! (Filozofski analitičari, kao posebna skupina eksperata, diskutiraju o korištenju operatora "traba", ali osnovno načelo postavio je, na počecima znanstvene revolucije koju gore spomenuh, veliki David Hume: iz onoga što jest nikada se i nikako ne može zaključivati o onome što treba biti.) Nije to nikakvo "filozofiranje" (u svakodnevnom pejorativnom smislu tog pojma), nego praktično policy pitanje o kriterijima za donošenje odluka o tome što treba činiti.

Bonacci prvo kaže kako ne postoji apsolutno siguran dokaz da su klimatske promjene realnost i da je ljudski uticaj na njih realnost. A to je posve točno - u znanosti, načelno, nikada ne postoji ona apsolutna sigurnost za koju nam jedino religija može tvrditi da ju nudi (a onda je to stvar vjere a ne razuma). Sve je, uvijek, u načelu podvrgnuto stalnom preispitivanju (pa se onda ljudima, koji žude za sigurnošću religijskoga tipa, bilo da se radi o kršćanstvu ili dijalektičkom materijalizmu idr., čini da u znanosti vide samo zbrku i proizvoljnost). O tome se razvila izvanredno zanimljiva diskusija u filozofiji znanosti 20. stoljeća (središnja imena K. R. Popper i T. Kuhn).

Policy pitanje jest: da li za donošenje odluka o poduzimanju određenih mjera trebamo prvo čekati da nam eksperti plasiraju "prave zaključke" (za što se zalaže Bonacci) ili pak treba djelovati prije, na osnovu uvida o postojećoj opasnosti (princip predostrožnosti, precautionary principle)? Kao što, recimo, za svaki dan imamo u pripravi vatrogasnu postrojbu, iako nije dokazano da će bilo kojeg dana neki požar stvarno izbiti.

Čak i ako postoji određena, makar mala, mogućnost da su znastvenici iz IPCC u krivu, sagledive štetne posljedice su tako velike da moramo poduzeti određene mjere već danas, na osnovu (visoke) vjerojatnosti, makar i ne bilo apsolutne sigurnosti. Moramo potrošiti nešto novca na spriječavanje klimatskih promjena, kao što trošimo novac na vatrogasce (i sasvim smo zadovoljni ako oni faktički nemaju posla, jer smo preduzeli druge preventivne mjere protiv požara, ili naprosto imamo sreće). Pogotovo što se tim investicijama istovremeno otvaraju radna mjesta, smanjuje ovisnost o potrošnji fosilnih goriva, potiče tehnološki razvoj itd..

Idu te dileme i znatno dalje, ulazeći u srž diskusija o tome kako mi ljudi organiziramo svoj zajednički život na planetu Zemlji. Listajući svoje bilješke, podsjećam se i članka Roberta U Ayresa "How Economists Have Misjudged Global Warming", objavljenom 2001. godine u časopisu "World Watch". On zaključuje o diskusijama o "politikama": "Glavna arena bitke za budućnost planeta nije u procjeni izvještaja IPCC, nego u provjeri pretpostavki na kojima leži vladajuća ekonomska ideologija." Tako je diskusija o klimatskim promjenama (i treba li trošiti novac za mjere predostrožosti u očuvanju zdravlja planete) povezana i sa diskusijom o globalnoj ekonomskoj krizi (i treba li trošiti novac za očuvanje "zdravlja" globalnog financijskog tj. novčarskog sustava). Ali o tome više nekom drugom prilikom.

Za one koje zanima tema globalnog zatopljenja: jedan odličan prikaz cijele problematike, na deset stranica s puno ilustracija, objavljen je u časopisu Majstor br. 12/2006. (Naslov je "Globalno zatopljenje: Potvrđena prijetnja.) Kako je urednik "Majstora" Tomislav Toth član Zelene liste, imamo 20-ak primjeraka tog broja iz remitende u uredu Ako nekoga zanima, neka se javi meni na emajl zoranostric@gmail.com pa ćemo vam poslati poštom.

Post je objavljen 23.04.2009. u 09:58 sati.