Velma je grčevito prstima prebirala po drvenoj krunici što ju je držala u ruci. Izmolila je već nekoliko otajstava nadajući se pomoći Majke Božje. Joe joj je bio poput oca pošto nikada nije imala obitelj. Napuštena kao dijete i odrasla u sirotištu, naučila je na gubitke u životu, no Joeova smrti bi je posve dotukla.
Tristan i ja smo sjedili na drugom kraju hodnika besciljno zureći o pod. Joe je bio jedna od prvih osoba koje sam ovdje upoznala i bio mi je veoma drag pošto nikada nikome nije rekao ružnu riječ, uvijek me znao ohrabriti ponekim citatom iz omiljenih mi knjiga. Nevoljko sam podigla pogled i ispred bolničkog sam ulaza ugledala Bridgea koji je svojim staklenim očima pomno promatrao prolaznike ne bi li ga netko pustio u bolnicu, gdje je psima naravno bio zabranjen ulaz.
Vrata bolničke prostorije u kojoj je Joe ležao su se polako otvorila. Doktor guste, smeđe kose s naočalama na nosu je dozvao Velmu, koja je naglo poskočila sa stolice.
Nisam mogla čuti o čemu razgovaraju niti kakvo je Joeovo stanje, no sudeći po izrazu Velmina lica, ono se popravilo.
"Doktor je rekao kako će mu trebati neko vrijeme da se oporavi. Na sreću neće biti težih posljedica, no od sada će morati paziti na prehranu. Može primati posijete, no trenutno spava i samo jedna osoba može biti u prostoriji.",odahnula je.
"Joe je jak. Izvuči će se. Ti idi, mi ćemo te pričekati ovdje.", stisnula sam je za ruku kao znak ohrabrenja. Progutala je knedlu u grlu te se zaputila prema sobi br. 207.
Tristan se promeškoljio na stolici te se na trenutak lecnuo. Nosnice su mu se skupile, a oči suzile. Nije mu godio bolnički miris klora.
"Je li sve u redu?", upitala sam ga podbočivši se na zid, a on je duboko udahnuo.
"Da, samo ne volim bolnice. Niti išta povezano s njima.", rekao je pomalo mrzovoljno. Uočila sam grč na njegovom licu. Pogledom je prošao po prostoriji.
"Možemo li prošetati?", upitao je nakon nekoliko minuta tišine. Nisam mu odgovorila već sam ustala i krenula prema izlazu.
Noć je bila vedra, bez ijednog oblačka na nebu ukrašenom svjetlucavim zvjezdicama. Zavukao je ruke u džepove i zastao gledajući u more. Osjećala sam nelagodu u zraku koja se nije mogla prikriti. Sjeo je na rub stepenice trgovine ispred koje smo se nalazili. Ruke je položio na koljena te me duboko pogledao u oči.
"Nikada ti zapravo nisam rekao pravu istinu o sebi, no ti si unatoč tome, cijelo ovo vrijeme bila dobra prema meni, kao da se poznajemo godinama.", rekao je.
"Zar postoji nešto toliko važno, a da mi to nisi spomenuo?", radoznalo sam upitala, a on je potvrdno klimnuo glavom.
"Ljudi često steknu krivi dojam o meni. U njima se javi sažaljenje i slika koju stvore o meni nije najčešće onakva kakva bih ja želio da bude. I onda, najčešće samo nestanu. Pobjegnu što dalje od mene.", nastavio je prigušenim tonom. Gledala sam ga kako se bori sa svojom savješću. Nisam si mogla predočiti što bi moglo biti toliko odbojno da bez ikakvog glasa pobjegnem od njega.
"Kao dvogodišnjaku mi je dijagnosticiran autizam.", izustio je ostavivši me bez riječi. Blijedo sam gledala u asfalt ispod mojih nogu.
"Ali kako? Ti nisi…"
"Socijalno odsutan? Liječnici su mi dijagnosticirali poseban oblik, savantizam. Ljudi koji boluju od tog oblika obično su genijalci za jedno područje dok su za ostala na nižem nivou razvoja od prosječnih ljudi. Moj dar je bila glazba. Sa tri godine sam na klaviru, bez notnih zapisa mogao odsvirati i skladbu duljine od nekoliko desetaka minuta, a sa pet sam skladao svoju prvu sonatu.", započeo je sa pričanjem svoje životne priče. Nije mu bilo lako, no odlučio je da znam svaki detalj.
"Ne moguće. Ti si inteligentniji od većine naših vršnjaka. Ti nisi tabula rasa*."
"Moja je bolest kroz godine mijenjala svoj tijek te se razvila u nadareni savantizam. Znanstvenici tvrde da su takav, ali lakši oblik imali Mozart i Einestein, no moj slučaj nikada nisu posve razriješili. Naravno, glazba je i dalje ostala moje najjače područje, no ni na ostalim nisam zaostajao. Prošao sam razna testiranja, programe, no bez rezultata. Moji su roditelji potrošili tisuće dolara sam kako bi saznali što se događa sa mnom, no svaki nam je liječnik rekao isto ; nisu željeli imati posla sa mnom te su u brojne medicinske kartone zapisivali kako nisam bolestan već da sam indigo."
Osjetila sam valove pitanja koja su navirala u mojoj glavi, no i dalje nisam znala koje izabrati. Sjedili smo u tišini, nekoliko minuta, možda čak i desetak.
"Ti si budala.", konačno sam prozborila. Ljuto sam ustala sa stepenice i obrisala prašinu kamenčiće koji su se nakupili na mojim hlačama.
"Ovakvu reakciju nisam očekivao.", širom je otvorio oči gledajući me sumnjičavo.
"Oprosti, ali budala si. Ne želim da me krivo shvatiš, no moram priznati da se osjećam pomalo uvrijeđeno jer sam to doznala tek sada. Zar si mislio da više nećemo biti prijatelji ako mi kažeš istinu?", prekrižila sam ruke na trbuhu.
"Možda.", odgovorio je kratko.
Uhvatila sam za čelo i maknula snop šišaka koje su mi padale preko očiju. Nisam bila ljuta, bila sam razočarana. Tristan, kojeg sam smatrala osobom od povjerenja odjednom je nestao. Tijekom ova dva mjeseca zbližili smo se, možda i previše za taj kratki period, no boljela me činjenica da iako samo pričali o svemu, on mi je prešutio najvažniju činjenicu. Nisam imala što reći, stoga sam brojala u sebi što je na mene djelovalo kao blaga psihoterapija. Okrenula sam se na peti i stala marširati u smjeru zapada dok me Tristan ubrzanim korakom pratio.
"Rebecca, čekaj!", viknuo je te me povukao za zapešče ruke. Poskočila sam na mjestu sudarivši se s njegovim tijelom. Košulja koju je nosio imala je miris ebanovine, čija je slatka nota bila opijum za moje nosnice.
" Ako želiš da budem posve iskren, onda ću to i biti, samo zato da i ti ne budeš jedna od onih koji su otišli. Želiš li još uvijek znati zašto sam došao na Floridu?", upitao je držeći me za ruku dok je mnome prolazilo tisuće trnova nemira i uzbuđenja.
Nisam bila u stanju išta izgovoriti, stoga sam klimnula glavom.
"Došao sam jer sam vjerovao da sam u tebi pronašao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. Danas, teško da mogu zamisliti i jedan dan bez tvog blistavog osmijeha ili sjaja očiju. Gadila mi se i sama pomisao što bi ti se sve moglo dogoditi ovdje, bez ičije zaštite. Molba tvog oca bilo je samo objašnjenje mog odlaska koje sam uputio ostalima. Znam da sam pogriješio i žao mi je, stoga vjerujem da bi bilo sebično od mene zatražiti te da me ne razočaraš kao što sam ja tebe. Mogu odgovoriti na svako tvoje pitanje, no treba mi vremena. Korak po korak.", dovršio je stavljajući topao dlan na moje lice. Zažmirila sam ne bi li mi to pomoglo da dođem do daha.
"Ti si jedna slatka budala.", prozborila sam tiho, što je na njegovu licu izmamilo širok osmijeh. Privukao me bliže sebi te me po prvi puta poljubio. Usne su mu bile tako glatke i tople, a savršeno su pristajale mojima. Rukama sam ga obgrlila oko vrata zaželjevši da ovaj trenutak nikada ne prestane.
tabula rasa* (lat.)- prazna ploča