Potiho sam otvorila vrata sobe da se upoznam sa novim ljudima.
Početno oduševljene nismo krili zbog obostranoga nam susreta, ali ubrzo je ono splasnulo jednim pitanjem i odgovorom: „Reci mi, što misliš, postoji li nešto nakon smrti?“ Zastala sam iznenadivši se prisutnoj ozbiljnosti u govoru jednoga trinaestogodišnjaka s obzirom da se nalazio u društvu takozvano popularnih frajera.
Radosna što ga zanima nešto o vjeri, a istovremeno i skeptična, bržebolje tražila sam odgovor.
-„Ovoga, mislim da bi najbolje bilo da potražimo odgovor u Svetome Pismu.“
-„Svetome Pismu?" izusti sa čuđenjem pa rekne svoj konačan odgovor: -Pa jedva da lektiru pročitam, a kamoli i to. Uostalom, nije ni zanimljivo. Sve sam to već pročitao.“
Prasnuli su u smijeh, on i još nekolicina poznanika, te nastavili sa neprimjerenim načinom izražavanja i psovkama, te tko će se dosjetiti još nečega da bi nastavili u pravcu negativnosti.
Nažalost, nisam shvatila namjeru, a dječaku odajem priznanje da je vrlo vješto sakrio sarkazam prilikom postavljenja dotičnog mu pitanja.
Nakoh tog kratkog vremena oni su se promijenili zbog utjecaja starijih u društvu. Služeći njima, krenuli su istim putem da bi postali kao oni, uvjereni u priču o popularnosti.
Iz nekog razloga trebala sam se naći tamo, u onome trenutku, ali nisam dala sve od sebe da se potrudim razjasniti im odgovor. Predala sam se pasivnosti i odabrala šutnju kao prikladan odgovor. Toga trenutka osjetila sam kao da sam zatajila Isusa.
Post je objavljen 19.04.2009. u 09:01 sati.