Nekada najdinamičniji sloj društva, studenti, poletni mladi ljudi, puni elana, ideja i hormona, znali su gledati u svoju okolinu, promatrati svoju budućnost i budućnost društva, bili su realni-tražili su nemoguće. Danas uspavani, na marginama društva, po osobnim kružocima, zatvoreni sami za sebe, neprimjećeni od drugih, uče svoja gradiva koja sve manje imaju gdje primjenjivati, gledaju savladati strane jezike (engleski) i promatrati preko granica ima li štogod dobroga za njihov vlastiti probitak izvan domovine.
Druga vremena, drugi običaji.
Dok kriza i recesija nisu zahvaćali dobar dio svijeta takva perspektiva se činila dobrom. Danas više nije tako. Nitko u svijetu neće stvarati uvjete za rad tuđim građanima. Svatko se mora brinuti o svome. To će, sudeći po današnjem novinskom napisu izvući i naše studente iz njihovih kula bjelokosnih.
Treba im reći: kad budete izlazili vidjet ćete već dobrano uništeno gospodarstvo, zatvorene velike i moćne firme, okupirane banke bez kapitala namijenjenog domaćem razvoju, prodano obiteljsko srebro naftonosnih polja Beničanaca, plinskih polja Jadranskog mora, strancima rasprodanu obalu, šapu stranaca na vodnim i vjetro-energentskim resursima, moralno razorene građane i obitelji, crkvu koja upozorava na grijehe struktura, uz istovremena preporuke da se za te iste struktura i dalje glasuje, nemoćne, razdrobljene i razjedinjene sindikate, kopače smeća i brižne majke koje sa završenim fakultetima prodaju igračke na tržnicama i za pola kune po boci skupljaju djeci za hranu, ogroman broj penzionera umirovljenih u valu pretvorbe i privatizacije kad je izbacivanjem radnika na burze stvoren krupni kapital u nekretninama (na svakog zaposlenog doći će uskoro dva umirovljenika), vojska domovinskih ratnika i invalida umirovljenih sa svojih dvadeset-trideset godina, neobrađena i minirana polja, skupa sindikalna košarica, brukanje pred svijetom radi kriminala i korupcije, oslobađajuće presude za velika kažnjiva djela zbog proceduralnih grešaka nevještih djelatnika, nevjerojatno skupe odvjetničke tarife zbog kojih se ljudi ne usude ni pomisliti koristiti odvjetnike, preskupe taxi usluge, namještanje broja glasača prijavom na stotine njih na istoj adresi, koliko kome i kada zatreba, prekapacitiran državni proračun koji se ne može puniti po planu, prevelik uvoz stranih roba, daleko veći od domaćeg izvoza, uvoz skupih roba koje doma kvalitetno proizvodimo, pretrpani zatvori, manje rođenih od umrlih osoba, diplomirane građane s kupljenim ispitima...i bezbroj drugih lijepih stvari koje se mogu i spominjati ali ne i mijenjati. Za studente posla na pretek. I kad budu išli u mirovinu dio nabrojanog se neće promijeniti. Ali to ne znači da ne treba pokušati. Samo oprezno. Budiša i Čičak svoje povijesne prilike nisu iskoristili. Zaveli su studente, iskorišteni su za uvlačenje u zamke, koje su kasnije narodu štetile, bahatili su se, ne vodeći računa o realnostima i pravom odabiru saveznika. Gledajte hrabro i odgovorno u budućnost.
Post je objavljen 18.04.2009. u 14:52 sati.