Poput prikaze, duha, ušla sam u grad.
Bila je kasna večer i po ulicama su se motali samo pijanci i narkomani. Držala sam se zida, da me ne bi primijetili, iako me ovako pijani i nadrogirani, nikad ne bi vidjeli. Bojala sam se samo svojih krvavocrvenih očiju, upečatljivih gdje god se okrenem. Suzdržavala sam se da ne napadnem mnogobrojne pijandure što su se vješali po verandama. Donekle mi je pomagao ružan miris alkohola od kojeg mi se mreškao nos. Naišla sam na malu, prljavu uličicu. Sakrivši se u nju, planirala sam dočekati jutro. Zamrzla sam se u nepomični kip i zatvorila oči. Nije me smetalo sljepilo. Sva su mi osjetila bila više no izoštrena, pogotovo njuh.
Mmm… miris krvi u zraku, slabašno kucanje bolesnih srdaca, mirno disanje napušenih i pijanih ljudi... slušala sam te zvukove i mirisala prljavu krv.
'' Chi siete? '' začuh nepoznat glas. Oči su mi se automatski otvorile, a usne malo pridigle, otkrivajući srebrnkaste zube.
'' Molim? '' zarežala sam na pridošlicu i dobro je promotrila. Bila je poluskrivena u mraku, ali jasno sam vidjela svaku crtu. Bila je to djevojka, duge plave kose, istih crvenih očiju kao ja, bijele kože i veličanstvenog držanja.
'' Perdonare. '' ponovno prozbori prilika. '' Ja sam Alienor Honor Tyler, drago mi je. '' pružila je bijelu ruku, koju sam prihvatila. '' Chi siete? '' ponovila je.
'' Malaya Torres. '' rekoh tiho. Nisam znala što točno te riječi znače, ali osjećala sam da je ovo pravi odgovor.
'' Drago mi je. '' osmjehnula se. '' Što radiš ovdje? ''
'' Pobjegla sam iz sela. Tražim knjižnicu. ''
'' Nemaš sreće. I ovo je nekakvo takozvano selo. Nema gotovo ničega, osim propalica. ''
'' Pa, gdje mogu naći grad s knjižnicom? '' nestrpljivo upitah.
'' Slijedi mene. '' namignula je i skočila na krov. Bila je nevjerojatno brza i vješta. Elgentno je stajala na vršcima prstiju bez straha da će pasti. '' Venire '', požurivala me.
Udahnula sam. Ako se već mogu pretvoriti u geparda i konja, valjda mogu i u neku leteću životinju. Otisnula sam se od zemlje i grčila se od napora. Isprva me bilo strah da ću pasti, jer nisam osjećala toplinu, ali ubrzo se pojavila. Imala sam osjećaj da ću se rasporiti napola. Tko bi rekao da je pretvaranje u pticu ovako teško? Stisnula sam zube, namrštivši se. Nakon jedne sekunde više nisam imala zubi za stisnuti. Iz usta mi se prolomio užasan krik. Gotovo je. Bol je nestala.
'' Čemu drama? '' Alienor prevrne očima i skoči na krov sljedeće zgrade. Letjela sam iznad nje i čudila se kako samo strujim zrakom, bez ikakvog napora. Tek mi je bio potreban poneki zamah velikim krilima crnog perja.
Nakon još možda dva, tri skoka i jednog zamaha pernatim krilima, Alienor je otvorila teški prozor, kako se barem činio, na krovu nekakve četvrtaste zgrade i spretno uskočila unutra. Skupila sam krila i zaletjela se prema prozoru, čvrsto stisnuvši oči. Tjekom padanja vraćala sam se u svoj 'ljudski' oblik i dočekala se na sve četiri.
Soba je bila mala, hladnih zidova. Na hrpi spaljena papira bila je zapaljena vatra koja je pucketala u pravilnim razmacima. Iznad vatre sjedila je cura smeđe kose i opasnog pogleda, ruku podignutih nad vatrom.
'' To je zbog nje. '' Alienor pokaže glavom na priliku u sjeni. To je također bila djevojka. Kosa joj je bila zavezana u neuredan rep, koža tamna i znojna. Činila se kao da je upravo doživjela napadaj. Alienor grubo strgne omotane krpe oko djevojčina struka i pokaže mi dugačku, još krvavu, ranu koja se protezala od križa prema bedrima. '' Ima napadaje boli. Ne znamo što ćemo s njom. '' ravnodušno je rekla.
'' Tko joj je to učinio? '' zgranuto sam upitala. Alienor je pogled pao na drugu smeđokosu djevojku. '' Brianna se ponekad ne može savladati. ''
Odmah sam po smradu prepoznala da se ne radi o vampiru. Ona djevojka, Brianna, bila je vukodlak… ili nešto takvo. A ona u sjeni je bila čovjek, i to dobrano.
'' Zašto je ne ubijete? Skratit ćete joj muke. '' predložila sam.
'' Ne možemo je ubiti, branila bi se. '' slegne ramenima. '' Srela sam je na putu prema ovamo. Izlazila je iz crkve, mjesto koje ja pokušavam izbjegavati što je više moguće. Ima nekakav medaljon '', Alienor istrgne lančić koji je djevojka do maločas vrtjela među prstima. '' ugravirno je Rochelle. ''
'' Ja to mogu učiniti. '' rekoh.
'' Ne, ne možeš. '' odsječe me Alienor. '' Knjižnica ti je tamo. '' pokaza mi bijelim prstom prema vratima i hodniku. '' Spalili smo par časopisa za vatru. Valjda ti neće biti potrebni. ''
Otišla sam u smjeru koji mi je pokazala. Prostorija je bila velika, puna prašnjavih polica i knjiga, debelih i tankih, nikad ne otvaranih, pohabanih hrbata i stranica. Uvijek sam voljela knjižnicu. Nekako sam se osjećala kao kod kuće, među svim tim knjigama.
Tražila sam knjige o vampirizmu. Ponekad bi se zanjela i prelistala potpuno drugu knjigu, nevezanu za magiju ili vampire, čisto sebi za gušt. Prstom sam prelazila preko hrbata knjiga, ostavljajući čist trag u hrpi prašine. Miris knjiga bi mi, da sam ljudska, izazvao leptiriće u trbuhu da se rasprše. Mogla bih poletjeti.
Napokon sam, na klimavom stoliću, naišla na podeblju knjigu, rijetko korištenu i dobro sačuvanu, s naslovom Vamprizam. Otvorila sam je. Zapuhnuo me oblak prašine.
Vampirizam je širok pojam.
Nekoga možemo nazvati vampirom zato što puno 'vampira', to jest, po noći često ide van i san nadoknađuje danu, kao što se vjerovalo da vampiri rade.
Vampiri mogu biti ljudi koji sliče vampirima toliko da i sami počnu vjerovati u to da su vampiri. Počnu se ponašati tako, piju krv i odbijaju spavati. Često se sruše mrtvi od umora.
A opet, postoje li oni 'pravi' vampiri? Što su to vampiri uopće? Svatko ima drugačije vjerovanje. Netko vjeruje da vampiri imaju dugačke srebrne očnjake, krvavocrvene oči, bijelu kožu i da se kreću samo po noći, piju ljudsku krv da zadovolje žeđ i onda se vraćaju pred zoru u svoje lijesove. Netko pak, kaže da je to glupost. Netko će reći da vampiri nemaju zube i mogu piti životinjsku krv, pa im to uzrokuje promjenu boje očiju. Netko će reći da uopće ne spavaju.
I o ubijanju vampira vođeno je mnogo sporeva; ubijaju li se kolcem u srce? Srebrnim metkom? Ili je njihovo ubojstvo moguće samo uz pomoć drugog vampira, možda čak vukodlaka, zakletog neprijatelja?
U ovoj knjizi pokušat ćemo otkriti što je istina, a što puki mit…
Toliko sam se zanijela u čitanje, da nisam primjećivala zvukove oko sebe. Zato sam vrisnula kad me netko potapšao po ramenu. Knjiga se zatvorila, a svijeća ugasila.
'' Što je tebi? '' vikala sam šaptom na Alienor.
'' Psst. '' upozorila me, staviviši prst na usta. '' Netko je ovdje. ''
Povukla me iza polica, u najzadnji red i čučnula. Učinila sam isto, iako mi se činilo besmisleno. Koža nam je praktički svjetlila u mraku, a tek oči! Kao da su prizivali posjetitelja.
Tek sam onda zapazila zvuk koraka koji su nam se polako približavali.
Zadržala sam dah. Ništa nisam osjećala.
Koraci su bili blizu. Mogla sam vidjeti tko je to bio. Udahnula sam.