Marketing
Kad sam bila više glupa, nego mudra, više mlada, nego lijepa, više uzbuđeno-idealistična, nego filozofski nastrojena, više djevojčica, nego žena, - pa eto, u ta starodavna vremena kod mene je sve bilo DRUGAČIJE. Ne baš kompletno sve, a ono u smislu zatežnog uzdaha. U smislu rasta emocija, važnosti nevažnoga, tuge u očima, boli, radosti, vrtloga života i trenutaka postojanja na ovom svjetu.
Izrazi «izgubiti razum» i «leptirići u stomaku» nisu mi se činili metaforama, sve se to proživljavalo u punom obujmu. Ljubav je bila za vjeke vjekove, prijatelji nisu imali pravo na vlastiti život i interese, bilo koja glupost se uzimala srcu s takvim ekstremom, da se još uvjek čudim kako to da sam još uvijek živa.
Čovjeka bez posebne pripreme prizor otvorenog prsnog koša drugog pojedinca može poslati u nesvjest, u najmanju ruku, ako ne i u ozbiljnu psihozu. Kirurg u tom prizoru neće vidjeti ništa što će ga šokirati. Vrijeme iz mene čini kirurga. Ja se još uvijek mogu diviti, još uvijek vjerujem u sretan završetak, ja plaćem od sućuti prema prićama iz filmskog ili običnog života, ja Žalim Za. Ali ja ne mogu više hodati u rozim naočalama, svjesna sam smrti, ne plaćem zbog ne razumjevanja i uvreda, ne Žalim.
Znam da nisam s njim Zauvijek, ja sam s njim - dok oba dvoje imamo želju i mogučnosti, a sudbina ne prijeći tome. Ja ne lepršam, ne umirem od ljubavi. Osjećam da sam sita, svjet je soćan, pun, ljubav je umjerena, život je ispunjen. Burne rijeke su se pretvorile u ocean. I iz gledališta sam se nekako neprimjetno premjestila na pozornicu i sada sama pokazujem trikove, umjesto toga da od iznenađenja buljim s otvorenim ustima i izbuljenim pogledom. Postajem kirurg. I moji uzdasi ne traju vječno.
Vjerojatno u tome ima nešto tužno. Malecko tužno. Zato što ponekad s takvim nježnim oprezom sjećanja na idealističnu glupaćicu lebde u obliku vatnih oblaka negdje u plućima, i tada se zamislim, «Evo! Sad će taj uzdah» I čekam ga. I čini se, da je prije bilo zanimljivije i luđe živjeti.
S druge strane u oceanu je toliko mogučnosti... I sad je vrijeme baviti se nekim drugim stvarima, a ne samo uzdisati i izdisati, i kopati po vlastitim brigama. I panorama. I veličina valova, i drugi kontitnenti s druge strane kraja... U svemu postoji svoj grafikon, osmjeh prirode i magični smisao. Nije ni tako loše biti kirurgom. Razumjevši bit stvari, znajući osnove, udubivši se u detalje – više se ne udaraš u plafon pri poljetanju, a guzicom – o pod pri padu, a planiraš između i stižeš uživati u poljetanju. Ali s ispravkom: ne postati ciničnim kirurgom i svejedno vjerovati u magiju, dobro, ljubav i druge metafizičke gluposti. Iako se ponekad nedaJ
Post je objavljen 16.04.2009. u 20:02 sati.