Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/slavonka31431

Marketing

seljački život je lijep II.

Iako se u našoj obitelji pred Uskrs peklo kolača kao za neke manje svatove, toliko smo ove godine štedjeli. Svi su govorili da će biti neke vatre i da štedimo...Naravno poznavajući mamu i baku nije se štedjelo, pogotovo ne na hrani. Uvijek je govorila da ima zalihe, ali nitko nije znao gdje su te dobro čuvane zalihe. Djed je često govorio da baka čuva novac kao zmija noge. Što ćeš, nikad ne znaš što se može dogoditi, govorila je. Osobno nikad ne bih čuvala, već bi živjela s užitkom, trošila kao i sada što trošim. Uvijek imam najljepše ruho, oko vrata red dukata i još sprijeda četri reda u ušima dukatići...Svaka me majka za snaju željela, a ja ni čuti za udaju. Moja se mama u tim godinama udala i čekala dijete, dok meni nije ni na kraj pameti da se udam, najbolje godine živim.
Čim smo završili s poslom, otišla sam se spremiti za misu. Svaki dan u korizmi sam odlazila u crkvu i na križni put. Seoske babe nisu me volile i čim bih prošla šorom, navukle bi firangle, pogotovo kad bih došla u crkvu sve bi me one ogovarale. Često sam ih čula kako govore da sam raskalašena i da se ne ponašam kao njihove kćeri i unuke. Nisam ja kriva što ne želim da me udaju i da me muž maltretira, da odgajam djecu i ne upoznam svijet. Želim živjeti punim plućima, zašto bi samo muškarci uživali i mi žene imamo to pravo. Zbog toga me nisu voljele...Po početku mise jedan je momak gledao u mom pravcu, nisam ga nikad prije vidjela, cijelu me misu promatrao. Kada sam izlazila iz crkve prišao mi je s leđa i rekao "Kada bi ove pletenice bile moje." okrenula sam se i pogledala ga ispod oka. "A što si bezobrazan. Kako mi se usuđuješ tako obraćati?!" grubo sam odvratila. Momak me pogledao u oči i nasmijao se "Znači istina je, prava si zmija. Priča se po selu da si se raskalašila i da je za sve kriv tvoj otac..." nije stigao dovršiti misao, a ja sam se okrenula i otišla. Sram ga bilo, pomislila sam, tako pričati o mom ocu i meni. E neće više tako mi svega. Neće mene nitko omalovažavati i poniziti moju obitelj.
Nije prošlo dugo ponovno sam ga srela u selu kod velike birtije. K vragu, opet on, pomislih u sebi. Slatko sam se nasmijala i pozdravila te nastavila svojim putem. "Halo, a da staneš!" vikao je zamnom. "Što želiš, još malo pričati o meni i mojoj obitelji?! E nećeš, gubi mi se s očiju." rekla sam. "Ne, stani, želim se ispričati. Nisam htio vjerovati babama, ali jače su od mene. I što ja tu mogu. Tek sam se doselio iz Banata i ne poznam nikoga." rekao je tužno. "Ako tako nastaviš, nećeš nikoga ni upoznati. Nemam vremena razgovarati s tobom. Molim te, pusti me na miru." rekla sam i otišla. Nisam se niti pozdravila, što ja imam s njim razgovarati...Kada sam došla kući otišla sam u štalu. Ondje me čekao moj Solun, jedini koji me uvijek razumio i slušao. Crna vatra, crni ljepotan. Gdje god pošla s njim, pogledi su me pratili. Kada bih prošla selom, babe bi samo spuštale firangle. Onda bih namjerno tjerala širokim šorom, samo bi vatra sjevala iz potkova. Dado se ponosio mnome, mama ne baš toliko. Ali djed, moj djed, njemu sam bila ponos i dika. Naravno, svi su bili ponosni na mog brata, koji je bio šumar, a to nije mogao biti svatko. Završio je škole i radio u šumi, po nekoliko dana nije dolazio kući, ali svejedno je bio naš veliki baja.
Nad veliki sokak se spuštala noć i cijeli je sokak sjedio pred kućama i divanilo se. Divanilo se o svemu i svačemu, o ljudima, ratovima, velikim svjetskim vladarima. I seoski bećari su šetali od pendžera do pendžera s tamburama u rukama. Skoro je svaka djevojka imala svog lolu, samo ja nisam imala nikoga. Sjedila sam u golubinjaku i svirala, suze su tekle same od sebe. Nije ih imao tko zaustaviti, nije bilo lole koja bi mene ljubila danju i noću...Bila sam sama....
http://www.youtube.com/watch?v=JybqZG3ZjuY

Post je objavljen 16.04.2009. u 19:11 sati.