Svi bismo voljeli da postoji neko instant rješenje - ravna linija koja vodi ka utopiji. U najboljem slučaju put pred nama se račva: ili ćemo promijeniti vlastitu svijest i time barem privremeno promijeniti svijet (privremeno, jer sve teče i svime vlada entropija) ili ćemo utonuti u neki vrstu novog srednjeg vijeka: mračnu i totalitarnu orvelijansku distopiju.
Kao ljudi prirodno naginjemo kolektivnim akcijama zato što smo društvena bića, ali i zato što je to jedna od iluzija koju nameće ego: njom se nesvjesno oslobađamo odgovornosti za vlastito stanje. Problem postavljamo izvan sebe, ali je on duboko u nama, unutar naše psihe (na starogrčkom - duše) koja nas, bivajući traumatizirana i potisnuta, jedina porobljava.
Razmotrimo sad činjenicu da riječ "svijest" ne postoji u množini ni u jednom barem meni poznatom jeziku. To izravno sugerira činjenicu da postoji isključivo jedna, jedina i jedinstvena svijest, bez obzira što smo u zabludi da svatko ima neku svoju pojedinačnu. Vođeni tom zabludom smatramo da bismo trebali osvještavati druge, umjesto da, mijenjajući (osvještavajući) sebe, mijenjamo tu jedinstvenu kolektivnu svijest, onu jedinu koja postoji. U toj zabludi se nalazi i korijen manipulacije koja nas drži u zatvoru nevidljivih zidova. Oni koji proizvode tu zabludu (a to smo svi mi) u njoj nalaze nepresušan izvor sukoba. Briljantna je slika u filmu "Zardoz" u kojoj glavni protagonist Zed (Sean Connery) tražeći onoga koji porobljava svijet na kraju priče u kristalnoj kugli ugleda svoj lik.
Na našu žalost i na radost "elite", ta zajednička svijest je kod nas gotovo potpuno zaključana u onom što je Jung nazvao kolektivna podsvijest. Kad smo već kod Junga dometnimo i to da je on rekao i sljedeće: "Ljudi će učiniti što bilo, bez obzira koliko apsurdno, samo da izbjegnu suočavanje s vlastitom dušom.". Moramo se okrenuti sebi, pomesti pred svojim pragom i dovesti u pitanje čitav sistem vrijednosti, prvenstveno vlastiti. Nitko ne može promijeniti način na koji razmišljamo i doživljamo svijet, naš Weltanschauung, izuzev nas samih. A u upravo u svjetonazoru i jest problem. Pitagora reče da svijet možemo shvatiti jedino ako shvatimo način na koji ga doživljavamo. To je na neki način i pitanje hrabrosti i vjere (pritom ne mislim na banalni antropomorfini religijski osjećaj, već na autentično transcendentalno iskustvo nadsvođujuće svrhe), jer kao svi bi napustili sistem, svi bi kao spustili puške, svi bi kao nešto žrtvovali, ali samo kad bi bili sigurni da će i drugi to napraviti. E, to tako ne ide. Kao što reče Gandi: "Be the change you want to see in the world." To je to.
Kolektivna akcija je u svakom slučaju bitna i ona će jedina donijeti prevagu u odlučnom času. No treba biti realan i priznati da u ovom času još nismo spremni za kolektivnu akciju. Kakva bi to bila kolektivna akcija apsolutno neosviještenih pojedinaca - zombija koji mahnitaju naokolo vođeni niskim strastima? Užasavam se i same pomisli na to. Imali smo priliku gledati i podržati mnoge takve akcije i nisu donijele ništa osim užasa i propasti. Onda smo se pitali u što su se to izrodile, a rijetko smo se ozbiljno upitali kako smo sami tome doprinijeli. Nisu li naša očekivanja bila nerealna? Nisu li naše nade bile potpuno krive? Nismo li se kladili na krivog konja? Nismo li svoju energiju usmjerili u krivom smjeru? Problem je, naravno, uvijek lociran negdje drugdje. Uvijek je bio netko drugi kriv.
U ovom svijetu, svijest se nažalost najčešće probudi tek onda kad, što naš narod kaže, "vile dođu pred oči". No treba biti realan, to je opći kozmički misterij i činjenica da se rađa i stvara jedino u muci. To je arhetipska energija Plutona koja je sad zaključana u našoj podsvijesti, dakle energija uništenja, razgradnje, transformacije i novog rađanja: staro mora umrijeti i nestati da bi na to mjesto došlo nešto novo. Na neki način energiju Plutona (odnosno arhetip Hada) moramo prestati potiskivati u podsvijest i prenijeti je u svijest da bi smo mi njom upravljali, a ne ona nama. Drugim riječima, moramo biti spremni umrijeti. Nespremnost na individualni rizik i žrtvu znak je hipertrofiranog ega, nedostatka svijesti, porobljene duše i ropskog svjetonazora.
No nisu sve vijesti tako loše. Dobra vijest je da je naša indivudualna akcija na vlastitom osvještavanju ujedno i najbolja kolektivna akcija. To funkcionira nešto kao sindrom stotog majmuna. Znači, kad kritičan broj majmuna bilo gdje na planeti nauči neki novi trik ili usvoji neko novo znanje, onda i ostali majmuni to jednostavno saznaju bez izravne komunikacije. (Osim sljedećeg linka en.wikipedia.org/wiki/Hundredth_Monkey preporučam i Ruperta Sheldrakea, najvećeg živućeg znanstvenika, po mom skromnom sudu, koji je mnogo napisao o podsvijesti i tzv. morfogenetičkim poljima u svom klasiku "Seven Experiments that Could Change the World". Interesantno bi bilo napomenuti i to da je Sheldrake bio godinama osporavan i ismijavan od znanstveno-tehničkog establishmenta kao i svaki onaj koji je iznio bar malo svijesti iz podsvijesti.) Mi jesmo hologram čitavog svemira (i obrnuto) i budući da je sve slika svega, mijenjajući sebe mijenjamo svijet. Mijenjajući vlastitu svijest, automatski mijenjamo opću svijest.
Dakle, moramo neprestano raditi na sebi i tako osnaženi pozvati na duhovnu i intelektualnu revoluciju. Pozvati ljude da se sami oslobode od tiranije zatupljivanja. Da bi društvo preživjelo, pojedinici koji ga tvore moraju se probuditi i odrasti. Oni moraju shvatiti na čemu se temelje njihova uvjerenja, koga slušaju - i zbog čega. Da bi revolucija uspjela, ljudi moraju prozreti i prezreti monolit koji se krije iza tzv. pluralizma i naučiti misliti sami i preuzeti potpunu odgovornost za vlastite ideje i akcije.
Nema više vrdanja. Bez obzira na trenutnu situaciju i ogroman pritisak kojem smo izloženi, samo oni koji to žele moraju ostati taoci sistema. Postoje brojni i bezbrojni alternativni izvori informacija i egzistencije, i dostupni su svakom na razmatranje. Nitko nije amnestiran od odgovornosti i nijedan razlog za odricanje od nje nije dovoljno dobar. Prestanimo se kriti iza slabijih.
I na kraju, što se još može napraviti osim konstantnog rada na sebi? Gnjavimo političare. Podignimo glas. Prestanimo se bojati. Pričajmo i opominjimo. Udružimo se s ostalima koji dijele slične i zajedničke ciljeve.
Krenemo li sad direktno na sistem, time će se on samo dodatno osnažiti, legitimirati i mobilizirati. Time ćemo ga sami vaditi iz agonije u koju je upao. Predlažem da ostanemo u rovovima još neko vrijeme i spokojno pratimo prizor autodestrukcije sistema (ma koliko užasan bio).
To što situacija nekom izgleda beznadno ne znači ništa. Usporedba jest malo nezgrapna, ali zaista, tko bi stavio pet para na Tita u Beogradu u julu 1941.? Nitko, a za samo 3 godine on je ponovo tamo bio i to neprikosnoven.
Post je objavljen 16.04.2009. u 16:51 sati.