Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/imaginary

Marketing

2. Fountain of Youth

Drink what you bring
Don’t share it with us
Wearied, then rest
Don’t drink if you drive
We’ll save you the best
Take what you like
(Fountain of Youth - The New Amsterdams)

Zvuk lomljenja je prolazio kroz otvorene prozore auta dok smo prolazili makadamskom cestom koja je vijugala kroz šumu. Noć je obavila cijelo mjesto još dok sam se spremala u sobi, još ne znajući gdje me James vodi.

Nije htio pričati putem da se ne oda pa smo se već petnaestak minuta vodili u tišini koju su prekidali zvukovi izvana. Prošli smo pokraj Riviera Country Cluba, otmjenog mjesta u koje su zalazili samo one bogatije i otmjenije obitelji, znači i neki članovi moje buduće srednje škole.

"Dobro, reći ću ti gdje idemo," počeo je James, bez mog nagovaranja. "Ionako smo već skoro tamo, pa bi bilo red da znaš gdje ideš. U Daytoni Beachu postoji najveće jezero, Jezero George. Dva manja jezera, Woodrof i Dexter su međusobno, kao i sa jezerom George povezana rijekama. E, sad, pošto je tamo sve uređeno, parkovi, livade i to, uvijek ima ljudi pa nikada nemožeš napraviti pošteni party jer će se uvijek naći netko tko će pozvati policiju."

"Zato smo si mi - pod mi mislim na moje društvo - pronašli jedno manje jezero, malo udaljenije, ali osamljeno, Jezero Skull. Nedavno smo saznali da roditelji jedne cure iz naše ekipe tamo imaju kuću koju nikada ne koriste i sada je naša. Naravno, imamo zabranu demoliranja," kratko se nasmijao, "ali bazično možemo tamo raditi što želimo. Što nama odgovara"

"Zakon!" bila sam oduševljena ovime. Do sada sam bila naviknuta na odlaske u kino ili na neki party na kojemu je sve bilo pod kontrolom zbog susjeda. "Znači tamo nema nikoga?"

"Apsolutno nikoga. Pogotovo nakon što se proširio glas da tamo izlaze mladi, pa nitko ne želi tamo ići. Mislim da su uvjereni da se mi tamo drogiramo, ili što već. Ne pokušavamo to pobiti, jer ne želimo posjetitelje." smiješak mu se ponovno proširio licem.

Ispričao mi je i da se upravo vozimo International Speed Boulevardom, kroz Tiger Bay State Forest, popularno okupljalište svih ljubitelja kampera i prirodnih izazova.

Kuća tete Carmen se nalazila u ulici Morningside Avenue, u blizini naše, Jamesove sadašnje, a moje buduće, srednje škole, Seabreeze High School. Sve se to nalazilo na jednoj vrsti poluotoka, koga je sa obalom spajalo nekoliko mostova, a onaj kojim smo mi prošli se zvao Seabreeze Bridge.

Na kraju naše ulice se protezala Daytona Beach, ogromna pješčana plaža, koja je privlačila gomile turista, ali i domaćih ljudi. Sad mi je palo na pamet da sam se htjela prošetati plažom, da me James nije odvukao sa sobom na, čini se, razuzdani party koji će trajati pola noći.

Nije da sam imala nešto protiv toga. Oduvijek sam voljela partyje i društvena okupljanja, gdje bih mogla upoznati nove ljude i zabavljati se uz glasnu muziku i neobuzdanu gomilu.

"Zemlja zove Chel," mahnuo mi je rukom ispred lica i otvorio vrata. "Tu smo. Jesi spremna?"

"Valjda," promrmljala sam u bradu, duboko udahnula i gurnula vrata od auta. Iskoračila sam na pomalo vlažno tlo, vjerojatno zbog jezera i osjetila miris borova pomiješan sa mirisom jezera. Čula sam pljuskanje vode i ljudske glasove i pretpostavila da se netko kupa i prska. Kod mene nije bilo normalno kupanje u ovom dijelu godine, pa me ovo začudilo, ali sam shvatila da je sasvim nomalno da se ljudi kupaju na 26 stupnjeva koliko je, po mojoj skromnoj procjeni, trenutno bilo.

Odustala sam od svoje veste i ubacila je kroz prozor na suvozačko sjedište, da ju ne nosim bezveze okolo, jer se nebi čudila da ju zaboravim negdje putem, i krenula za Jamesom prema kući koja je bila obasjana svjetlošću nekih auta i nekih drugih svjetala iznutra.

Dok mi je James pričao, zamišljala sam drvenu kućicu, 2 ili 3 sobe, najviše na dva kata, pomalo trošnu i u stanju raspadanja. Ali ovo me iznenadilo. Kuća od tri kata, negdje oko 400 kvadratnih metara, obučena u bijeli kamen, više je nalikovala na kuću iz bajke, nego mjesto za tulume. Da nije bilo tinejdžera koji su sa bocama alkohola stajali na balkonima i obrisa ljudi koji su se nadzirali kroz veliko staklene prozore, pomislila bih da se netko šali.

Čini se da je James primjetio moje iznenađenje jer se nasmijao i rekao da svatko tko prvi put ovo vidi ima takav izraz lica. Nisam stigla ništa reći jer mu je jedna djevojka već prišla i lagano ga zagrlila.

"Hej" osmijeh joj je krasio lice, "nećeš me upoznati?" pitala je i pogledala mene.

"Naravno da hoću. Ovo je Chel, moja... Prijateljica, valjda. Chel, ovo je May, moja najbolja prijateljica." Naglasio je riječ najbolja.

Pružila sam ruku i nasmiješila se, promatrajući ju. Svijetlo smeđa kosa joj je prekrivala ramena i lagano se uvijala na krajevima. Bila je niža i mršava, obučena u traperice i majicu sa nekim likom iz crtića. Na nogama je imala ljubičaste starke, koje nije zavezala, nego je pustila da vezice mlataraju oko njene noge dok hoda. Njene velike, vesele oči su me ljubazno promatrale, i bila sam sretna jer mi se njen smiješak nije činio samo kao znak ljubaznosti, nego sam imala dojam da sam joj se svidjela.

"Drago mi je Chel. Nadam se da te nije previše gnjavio," trznula je glavom u smjeru Jamesa, "ponekad zna biti stvarno naporan." Pogledala ga je i izazivački se nasmiješila.

"Ako ju okreneš protiv mene bacit ću te u jezero," priprijetio joj je. Izbeljila mu se i primila me pod ruku, "Nećeš stići." Kao da potvrđuje svoje riječi, krenula je prema ulazu u kuću brzim korakom.

"Duga je noć," čule smo ga kako nejasno govori kroz noć.

"Dobrodošla u kuću zvanu Skeleton na jezeru Skull." svečano je objavila kada smo stupile na prvu stepenicu. Iz ove blizine, sve mi se činilo još većim i glasnijim.



Evo, drugi post. Znam da ima puno zemljopisnih pojmova, imena i svega, ali sam htjela da prvo znate sve, pa da mogu razvijati radnju. Inače, sve je ovo stvarno i sve zaista postoji, nisam izmislila ni imena jezera, ni imena ulica, ni školu. Nadam se da vam se sviđa, primam i loe i dobre komentare.
Vaša Chel :)






Post je objavljen 15.04.2009. u 13:23 sati.