Uskrsni ponedjeljak ujutro, Zagreb neobično pust, lijen, usporen, autocesta skoro prazna, valjda su i presretači s obiteljima...Puštam dvjesto konja pod papučicom da se razigraju, propnu, uživam u tužnijkavim baladama Pjesnika, malo prenapadnom mirisu svježe opranog auta, bljesku na ispoliranom crnom limu, što prkosno negira puno desetljeće silnih vjetrova, kiša i snijega što ga je izdržao. U ovo sunčano jutro kazaljka sasvim prirodno pokazuje 200....žurim nagonski, kao da nisam krenuo, za svaki slučaj, bar sat prerano! Jedan od onih dana kada se ne kasni, nikako! Stignem dakle, bolje rečeno moram, na kavu u hotel na ulazu u metropolu...tisak je još subotnji, ali nema veze, ionako čitam, a misli se kovitlaju negdje drugdje...Zamišljam kako moj Anđeo upravo izlazi ispod tuša, smješka se zanesene i polagano briše mekim ručnikom..redom, od lica s dva blješteća oka puna nestrpljenja, niz dugi bijeli vrat do punih grudi, s napetim bradavicama...tko zna da li zbog toplog mlaza ili misli koje ju preokupiraju. Polagano, kružnim pokretima briše meki trbuh, najuzbudljiviju guzu na svijetu, pa lagano širi noge i suši glatku, unutrađnju stranu bedara, pregiba se u struku čineći najljepšu figuru koju sam ikada vidio, završava posao...Gricka usnu dok se zadovoljno promatra u malo zamagljenom ogledalu...razmišlja i usne joj se razvlače u pakleni smješak dok prilazi nizu ladica i vadi pahuljaste crne gaćice, komadić najfinije čipke...pa još jedan što si zakopčava ispod grudi, čarobno se izvivši u struku..tamno crvene bradavice i veći dio sise i dalje su slobodni, biti će to jedan od dekoltea od kojih doslovce staje knedla u grlu! Pažljivo navlači blistave samostojeće čarape s istom čipkom, ispravlja se, malo zabacuje kosu, pogledava se iskosa u velikom ogledalu....vrlo, vrlo, zadovoljna sjeda za taoletni stolić, pažljivo se šminka, smješak zamjenjuje koncentrirani pogled što prati sigurne, uvježbane pokrete...kao da slika....Moram prošetati, jer ubrzano dišem, čini mi se da sam crven u licu, a uopće mi se ne čini da mi je u hlačama uzbuna....a još pun sat preda mnom!
Avenue moll (tako se piše?) trgovački centar u novom Zagrebu, zjapi skoro prazan, posljednja treća etaža garaže, duboko pod zemljom, posebno!
Upravo sam gasio četvrtu cigaretu kada sam ugledao njezin auto kako silazi niz rampu, zastaje i kreće prema mom uglu nakon što sam bljesnuo farovima! Privija mi se u zagrljaj, zapuhuje me oblak svježe nanesenog, sasvim sigurno prokleto skupog parfema, čini mi se da i u polumraku vidim bljesak u očima...Proždirem je gladno, odižem od zemlje....malko je ipak nervozna, šapće nešto o velikom selu, izvlači se iz zagrljaja i uzima koferčić sa stražnjeg sjedala...idemo, hajde...hoćeš me ugušiti?!
Manje od pet minuta do naplatnih kućica...šutimo, mislim da napeto gleda uokolo, ne bi nikako voljela da nas netko vidi...male su šanse, grad je skoro pust, ali....
Šumno izdahne kada smo napokon osjetili da nas auto svom snagom duboko uvlači u sjedala, moćno grabeći cestu, uz tek neznatne trzaje kod mijenjanja brzina. Nestaju i one dvije-tri izdajničke bore u kutevima očiju, zamjenjuju ih buket drugačijih, obješenjačkih, što prate veseli osmjeh, uspravljanje na sjedalu čim se auto umirio, ujednačio tempo, raskošno prebacivanje noge i ruku na mom bedru. Dugo si čekao....?Ha,ha,ha,..razmišljala sam da malo zakasnim, da se možda i zabrineš...ipak nisam mogla izdržati...Nisam dugo, samo sat i pol prerano sam došao! Smije se, pogledavajući me iskosa, važe šalim li se...Zbilja...ionako nisam dobro spavao! Aaaa, to mi je drago, znaš, jako drago....ruka joj već luta sasvim slobodno, opušteno i sasvim proračunato istovremeno! Kao da mi čita misli, istovremeno spušta nogu s noge kada je moja ruka krenula prema njima, širi malo bedra, stišće mi ruku....uspori malo...dok puštam nogu s gasa, dopušta mi da kliznem do komadića gole kože, da joj osjetim vrelinu u međunožju. zatim povlači suknju sasvim visoko, iznad čipke, klizne malo dublje u sjedalo i sasvim mi se otvara...tempomat...110....Tako čarobno zadrhti kada zaobiđem pahuljastu prepreku, taknem je tamo gdje želi, jednim, drugim prstom, čvrsto mi stisne ruku, prste u sebi, dok se zaokreće i ljubi me u uho. Isuse! Igraš se vatrom, znaš? Vatrom? Na ovo misliš...šapće s punom rukom što klizi po mojim hlačama...dah joj je vruć, glas sve drugačiji što dulje nekako kružno miče bedrima, kao da pleše oko mojih prstiju! Mislim da ću eksplodirati od sreće kada počinje otkopčevati remen, hlače...smeta joj moja ruka, prebacujem je na guzu, pomaže mi, sasvim zadiže suknju iznad pojasa, pa kada se nagne natrag imam ludo uzbudljiv pogled na napeto bedro, skoro golu guzu, savršeno na dohvat kada se zavalim sasvim, napravim joj mjesta da spusti glavu ispred volana! Mislim da uopće ne postoji ljepši trenutak, osjećaj, slika....od ovoga što sada gledam , osjećam, diram.....Njezin jezik i usne kao da me istovremeno diraju posvuda od nožnih prstiju do mozga, imam osjećaj da rastem u nedogled, da moram prsnuti, doslovce eksplodirati...tek krajičkom mozga shvaćam da se i ona sva uzdrhtala, uzgibala, da prati pokrete mojih prstiju posvuda u sebi, a da je i tempomat isključen, da mi je noga preteška na gasu, da kazaljka već pokazuje vrtoglavih 180..kao da je važno, sada bih mogao i poletjeti, radije bih se zabio u prvi stup nego da pomaknem nogu...učinim bilo što da prestane, pomakne nepce bilo kuda...previše je ludo, za trenutak neću više niti vidjeti cestu, siguran sam....tek mičem nogu s gasa, puštam joj guzu, objema rukama hvatam volan tako čvrsto da mi bijele zglobovi, ispuštam neki suludi krik, ili mi se samo čini...možda je to tek jedna od senzacija u mom mozgu, baš kao i neki šareni kolutovi i nizovi strujnih udara što mi naviru iz dubine trbuha, iz peta....
Valjda fali komadić filma....auto mirno klizi, točno 110, ona jako zadihana sjedi uspravljeno na svom sjedalu, pakleno se smješi i vrhom prsta kupi s lica neku zalutalu kap...tek još jako zadignuta suknja i dva previše raskopčana dugmeta na njezinoj bluzi, te moje raskopčane hlače, još svjedoče o putu u raj....mora da je to raj! Ljepše ne može biti....
Ili možda može? Dan i pol u nekom malenom obiteljskom hotelu izgubljenom u Gorskom kotaru....dobro, jako dobro, zvuči...vidjećemo....
Znaš da si mi dužnik sada, ha? Veliki!!! O, daaa....itekako znam, smijem se još drugačije, promuklo,,,,što god hoćeš, što ti god uopće može pasti na pamet, ali bojim se....ti si naprosto Anđeo, znaš, takvo što ne može biti stvarno, ne postoji doista! Ne znam mogu li i približno....Samo je malko suzila pogled, popravila suknju i tako se lijepo, zadovoljno osmjehnula....
Možda da me sada počastiš kavom, krafnom možda....za početak, a?
Post je objavljen 14.04.2009. u 20:08 sati.