Iz noći Božjeg zaborava u prvi osvit uskrsnoga jutra prodire uskrsna poruka. Dolazi do žena koje nalaze prazan grob. Prazni grob nije dokaz. Prazan grob je prije svega znak da onaj koga su najviše voljele, kojemu su posljednji put željele izraziti svoju ljubav, više nije ovdje. Prazan grob postaje znakom nade po anđelu koji ženama pokazuje smjer: put od praznog groba k drugima kako bi navijestile Božju poruku. No pri tom nailaze na nevjeru, čak i kod onih koji su Isusu najbliži.
Prenošenje uskrsne poruke je dugačak put. Traje do danas. Uskrsnuće nije "jeftina milost" (Dietrich Bonhoeffer). Ono je "skupa milost". Ono od ljudi traži dobrotu i vrijeme kako bi jedni druge pratili u noćima napuštenosti od Boga te kako bi u tome ustrajali sve do svitanja zore. Pa ipak uskrsnuće i dalje ostaje milost koja ne ovisi o našim nastojanjima.
Milost je kad osvit zore probije dugu, mračnu noć i kad čujemo glas koji nas zove po imenu. Uskrsnuće je milost koja nam već ovdje i sada daje da uskrsnemo, da budemo "unaprijed uzeti u kuću svjetlosti, s našom živom kosom, s kožom koja diše..." (Marie Luise Kaschnitz).
Post je objavljen 12.04.2009. u 21:19 sati.