Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tuathadedanaan

Marketing

Krvopis i orhideje

* * *

Rukama smo proždirali okamine u sleđenoj zemlji podno bodljikave žice,sačinjene od kose,zubi,očnih jabučica i noktiju nekog raskomadanog stvaralaštva koje se sada gušilo u prašini zimzelenih snoviđenja. Kada nemate usta pokušavate probiti mumificiranu kožu betona koja vam pritišće donji dio čeljusti.Kao hram koji čovječanstvo više nikada ne smije iskopati.Kao drvene daske putujućeg teatra sjena koje se kreće između kontura pomičućih svemira.Papirnati su.Kreću se pod udarcima konca.Lepršaju na atmosferi.Tako izgledaju svemiri dok se liježu iz trećih oka bogova koji se spremaju na počinak.

Srebrna tinta na odrezanim jagodicama podsjeća na prah leptirovih krila.Ova je priča i počela s leptirom.Jednodnevni život je besmislen kada Kronos razjapljuje čeljusti i ubija svaki protok,svaku kauzalnost pretače u legure sinkronije,buši rupe među zavijucima pletera. Restauratori mitova oprezno gledaju pod lupom u istekle ljudske tradicije.Paze da isprave udarcem kista svaku blijedu sjenku,da je prišiju za pravu petu i odlože,onako kao svršene spise,na policu arhiva Knjižnica Kaosa.Ondje će im se možda jednoga dana suditi,a možda ti siroti zapisi i postoje samo da bi nas naučili što sve moramo promijeniti do slobode. Možda nas neuspjela iskustva svih tih bogova uče kako stvoriti Nordeiju.

Nema nikoga na Kuli Bjelokosnoj. Zaobilaze nas užarene koprene košmara u nesvrstanim pokretima nadolazećih lađa,duhova jedrenjaka koji se zalijeću u obale na koje nikada nisu pristali, fluorescentni ćor-sokaci u bicepsima Carcassona u koji stanoviti on nikada nije došao…Stanoviti on između dva života i neizbježne tri smrti.On,koji je preuzeo prsten s običnim komadom stijene,zalog okova i boli nekoga kojeg je neutješno oplakivao i volio.Na njegovom je davnom,prvom sprovodu taj netko nosio njegovo tijelo i položio ga u čamac,pustio ga da otječe i pogodio gorućom strijelom. U mojoj ćeš vatri zauvijek živjeti! Na nekom trinaestom je kraju bilo obrnuto.On je nosio njegovo tijelo omotano u crvene plahte nakon što mu je duh utekao kroz usta i raspršio se,oblikovavši se vjerojatno tek u jednog leptira,onog istog kojeg je sanjao i njegov otac,nadajući se oprostu. Položio ga je na odar i okružio bakljama.Činilo mu se da neće imati snage da mu zapali tijelo,da uništi tu praznu ljepotu koja u tom trenutku više i nije bila toliko lijepa.Tek podsjetnik nekadašnjeg sjaja i ništa više.Na kraju je to ipak učinio,znajući da je vrijeme kratko.U mojoj ćeš vatri zauvijek živjeti!- ponovio je. I ne samo u vatri. U svakom migu postojanja onih sretnika koji su ti bili suborci, jahali rame uz rame s tobom…jedino traćenje vremena bilo je ograđivanje i bježanje od tebe,izbjegavanje tvojeg oka.Taj nek' pečat izjeda one koji su ga ponijeli na čelu.

Režnjevi vasione izgledaju kao odjeljci sanatorija.Ondje je Zeus doveo druge bogove nakon što je preuzeo vlast nad njima i dao ih vezati za drvene klupe.Kožno im je remenje stiskalo zglobove i glavu. Miris praznine dopirao je s hodnika,a zveckanje instrumenata dovodilo ih je do ludila.Kao i kapanje vode s nekog slivnika. Tak. Tak. Tak.Tak.Bezlične ruke obavijene plastičnim rukavicama koje su mirisale na svježe dezinficirani očaj polako su im se spustile na čelo.Osjetili su hladan uzdah čeličnog šiljka.A onda je zavladao mrak.Čekao je pomno da se probude kako bi prvo vidjeli njegovo lice i čuli ono što im on ima za reći.Ja sam vaš bog,vaš stvoritelj.Prije mene nije bilo ničega,a tako će ostati i poslije mene.

Kada se probudio osjetio je tupu bol u glavi.Kao da mu je nešto tutnjalo unutra, cvrkutalo poput srca na žaru.Podigao je ruke u razinu svojih očiju i primijetio ljubičaste modrice na njima.S teškim se naporom podigao,osjetivši bol u prsima i u nožnim zglobovima. Trljajući si ruke, uspravio se na drvenoj klupi.Osvrnuvši se u tami, ugledao je još jedan ležaj.Osoba na njemu još je spavala.Olabavljene ruke, također oblivene modricama,mlohavo su padale s ležaja,kao i uvojci njegove smeđe kose koja se doimala poput visećih stjegova. Polako mu se prišuljao nadvivši se nad njega.Bio je lijep i nekako poznat.Natjerao ga je da se nasmiješi.A tada je stvor otvorio oči i njihovi su se pogledi isprepleli u beskraj.Nekoliko kapljica krvi s njegove kože na licu kapnulo mu je na usta.Obliznuo se.Ne znam tko smo,ni odakle smo,ali obećaj mi da se nećemo razdvajati.

Moj prijatelju,najdraži moj,

Stojim sam na rubovima Mjesečeve tvrđe i gledam kako se zlaćane zmije proganjaju ružičastim oklopom svoda.Istina je da se s nekih drugih kula vidi sav raskoš Carstva,blještave palače,vrtovi,goruće kupole i magijske zidine,ali ti si oduvijek najviše volio ovo samotno mjesto.Kada sam te jednom upitao zašto, rekao si da je to jedino mjesto u Berylu odakle se,za iznimno bistrih noći,mogu ugledati udaljeni obrisi Malkutha.Još uvijek te vidim,blago zasjenjena sanjiva pogleda, s onim sporim,zaleđenim smiješkom, kako naslonjen na plavičaste zidine gledaš i sanjaš o svojem najdražem od svjetova.Bio si sve što mi je značilo.Najljepši sjaj svijeta u kojem smo zajedno živjeli.Nakon tebe je sve nekako ugaslo i utihnulo. Smiraj. Melankolija u tryonskim vrtovima.Opustjela stara prijestolnica, sjedište paučine zaborava. Svjetlo moje svjetlosti.Želim prestati gledati unatrag u te izgubljene godine,ta udaljena zlatna mnogovenija. Možda konačno oprostiti sebi i zaustaviti mazohističko prisjećanje, svjedočanstvo moje krivice, mojeg srama.Želim živjeti.Ponovno spoznati zvuk riječi „dalje“,prestati postojati u obrnutom smjeru od kolotečina budućnosti. Tko će mi pomoći da ti konačno kažem što ti nikada nisam rekao, praveći se potajno da si još ovdje,ne prihvaćajući crni mlaz istine?Da ti kažem zbogom. Hoćeš li biti toliko plemenit kao i uvijek i pustiti me da idem s mirom?Hoćeš li prestati harati mojom glavom,bjesnjeti mojom dušom,hoćeš li ugasiti taj gorki oganj nad pepelom koji je ostao od mene?Ispljunuti moje srce iz svojih usta?Pustiti da klizneš grkljanom prošlosti zato da bi me konačno oslobodio?Ja te volim, prijatelju.Ali ne mogu više živjeti misleći na tebe, zatočen u okovima tvojeg oka,ovisan o ugrizu tvojeg smijeha,opsjednut tvojim riječima i zvukom tvoga glasa.Moram ozdraviti.Oprosti mi, moram ozdraviti…

Zujanje muha.Umjereno.Balzamirajući dosadno.Nije znao odakle dopire,ali miješalo se s vodom iz slivnika na rubu Bijele sobe.Bio je to rđosani slivnik ustajale vode boje bakra.Sterilni sanatorij,siguran kao kutija za lutke u kojem mu se činilo da vidi nizove vješala kako se lagano ljuljuškaju iznad njegove glave i spuštaju samostojeće škare. Krenule su prema mesu njegovog čela i izrezale ondje maleni pravokutnik. Činilo mu se da ono što odande izvire prikazuje bolnički odjel prepun osoba koje spavaju na bijelim krevetima, prikopčane na aparate dok im se jabučice,a povremeno i paralizirano tijelo, miču. Somnambulizam, mjesečarenje, poremećaji spavanja.Stanje na granici između budnosti i sna,svijesti i podsvijesti.Kao da se nekoliko njih otrglo i podiglo svoja tijela,vukući žice za sobom,bijelih očiju koje su ubrzano treptale.Nisu vidjeli skalpel na ramenu,omču oko vrata,pravokutnike na mesu glave,zabetonirana usta.Stvarno nije znao odakle dolazi to prokleto zujanje!Tek kao da su te odurne životinjice otvorile usta i progovorile ljudskim glasom;

Zeuse…Zeuse…



Post je objavljen 11.04.2009. u 18:50 sati.