Nisam sto posto sigurna zašto je računalo računalo, ali prilično sam sigurna što prijenosnom računalu znači njegov atribut. Ono što sam ja kupila pod prijenosno računalo odgovaralo je svome opisu točno dok mu nije istekla garancija, a sad je samo računalo, teško 3 i pol kile, na privremenom gastarbajtu u gradu biciklista, ćudljivog vremena i nonšalantnih ljudi s mekbukovima koji hodaju bosi po asfaltu i betonskim kockama čim se ukaže prvo zubato sunce.
Ovisan o nealternativnom izvoru energije kojim se napaja preko pet crno-bijelih metara kabla ne bi li osigurao privid mobilnosti, HP PC zatvoren je u 40 kvadrata u Choriner Strasse 63. Uglavnom je u kuhinji, u kojoj apsolutno vlada božica Ikea, na popodnevno sunce voli izaći na balkon, svjestan rizika dok se nad njim konstantno klati teška šalica puna kave. Okolo veliki prozori, dim cigarete s nekog okolnog balkona u zraku, a poprijeko betonska rugoba od zida, valjda jedina neoslikana i krugu od deset kilometara. „Izgleda kao golemi brod“, pisalo je, čini mi se, u nekom folderu. Asocijacija za koju su sposobni jedino najmaštovitiji. I oni koji nikad nisu osjetili more i popratnu mu infrastrukturu. Ali zabavno je to, dočaravati si more u igri oblaka i brodolikog betona u istočnom Berlinu.
Svako toliko se u krasnom novom ruksaku odšeta do Senefelder Strasse i provede dan za jednim od uredskih stolova, uživajući u legalnom pristupu mreži i punom signalu. Nije da ga ne ubija u pojam što je sve vrlo mek-friendly i što nikako da makne od platonske veze s wireless printerom. I više bi volio projicirati prazne stranice worda i gledati kako se pune tekstom nego virtualne spomenare, cvrkutiće i sandučiće sa sedam različitih adresa, ali poslušno poštuje klikove. Dan prođe brzo, i već je opet na relaciji veliki krevet – crveni kauč, u četrdeset kvadrata s puno crvenih detalja i indirektnih izvora svjetlosti, s bibliotekom u kojoj više nema mjesta za prinove, stalni su članovi složeni po bojama, a pridruženi uglavnom krase pjevuckavi brodski pod. Još nije bio u prostranoj svijetloj kupaonici urednih fuga i nahero postavljene kade – prevlažne su te tamo zone, i ne bi ga spasio ni set velikih, teških, dobroupijajućih ručnika iz Ikee. Čišćenje da, ali suho, molim, slovo FFFFFFFFFFFFFFFFFFFF rikava zbog kruha, pepela, graFita i lisnatog tijesta koji u uvrnutoj simbiozi klijaju ispod tastature. Ja zapravo pišem po livadi, a okolo su golubovi umjesto uskršnjih zečeva. I puno neopranog posuđa. I izvor ugljičnog monoksida a la Sylvia Plath, najveći toster koji sam ikada imala, zbog kojega se znam vratiti na četvrti kat da za svaki slučaj vidim da nije što ostalo uključeno.
I tako smo moj HP PC i ja, s jednako slova, ali s više samoglasnika, u privremenom i objeručki prihvaćenom egzilu. Zaboravljamo prevoditi, a učimo pisati. Još je malo grbavo, ali bit će bolje. Zapisani dan prvi.
Post je objavljen 09.04.2009. u 09:40 sati.