Vjetar promjene
Neke stvari se jednostavno ne smiju prevoditi. No kada bi stavio naslov u njegovom izvornom jeziku, neki bi možda pomislili da je u pitanju link na jutjub video ili ne daj bože neki hommage Scorpionsima, koje izrazito ne volim. Upravo suprotno, za razliku od cheesy (sirastog, još jedna riječ koju ne smijem prevoditi radi dojma ozbiljnosti svojih literarnih uradaka) stadionskog deutch rock benda, zadnjih tjedana sam posve udubljen u proučavanje labirint strukture prog-metal remek-(ne)djela ki se kliče Crack the Skye by Mastodon. Nalazim neki osobni gušt i sa grintajućim smiješkom slušam ovu mjuzu, jer mi njena sređena šizofreničnost paše kao skrojena. No na pomolu je par glupavih simboličnih događaja, a neki su se već i dogodili. Možda to samo ja nalazim neku simboličnost u njima, ali poznavajući sebe, Murphyeve zakone i sudbinsku nesklonost pametnim ljudima, imam osjećaj da slijedi grdni twist u mom životu, tim prije što je osjećaj negativan. Ja naime nikad ne griješim u negativnim prognozama. Samo u pozitivnim. Kojih baš i nemam.
Daleko je ovo od Nosradamusa, ali kadkad zbilja zareda - when it rains it pours, kak se veli, što se odnosi na baksuze u mom životu, nevolje koje nikad ne putuju same i kišu monsunskog tipa čija sezona taman počinje. Jebala majku. Dakle, počelo je kada mi je umrla zlatna ribica. U biti, počelo je kad sam se rodio, ali mi se brutalno ne da pisati toliko dugo.
The Fish je bila posljednja od 3 ribe koje mi je sestra poklonila za 16. rođendan. S obzirom da je ona poznata po fiks idejama, palo joj je na pamet kako bi bilo super imati ribice, pa je zgrabila priliku. Uz Bobija the Psa (najinteligentnijeg malog psa u galaksiji), mačku Neru, koju smo "nasljedili" s novom kućom (a zbog čega se ona nije bunila, pošto su prošli gazde uzgajali pse koji su ju kinjili) i nekakve tri žabe koje su živjele u podrumu, sada smo imali i Willya, Jacka i The Fish, 3 male blesave slatkovodne ribice. Willy je bio čudna riba s malim brkovima koja je napadala druge ribe iz zasjede i povremeno bi mu sinulo kako bi bilosuper iskočiti iz akvarija i vidjet kaj ima na parketu. Jednom prilikom sam ga 2 minute tražio iza komode. Logično, nije dugo živio, ali je živio sa stilom. Trebao sam ga nazvati James. Nakon tradicionalnog WC pogreba i dovršetka instrumentalne pjesme koju sam mu posvetio, odlučio sam unaprijediti životne uvjete ribama i kupio prilično veliku okruglu zdjelu, onakvu ko iz crtića, te smjestio Jacka i The Fish na novu lokaciju u taman završenu sobu, moju vlastitu. Jack je živio i umro mirno i nezapaženo nakon godinu dana, dostojanstveno, rekli bi neki. The Fish je ostala sama. No za divno čudo, kako su godine prolazile, ona se držala dobro. Sada nedavno je počela sve više spavati na dnu svoje zdjele i sve je manje jela. Uginula je prije tjedan dana, sa 7+ godina života. Gledajući ju kako pokušava plivati posljednjim snagama, nakon što sam joj promjenio skoro potpuno čistu vodu i dao trunku hrane, nadajući se da će gricnuti malo, uhvatio me strašan napad tuge i sjete. I koliko god razmišljao o tome, sve više mi se čini da nije jedino empatija i privrženost razlog tog napadaja.
U zadnje vrijeme postajem sve više svjestan prolaznosti vremena. Kažu da ljudi počinju stariti nakon 25. godine života, ali s obzirom da mi svi od maloljetnica po bircevima do kviza na Facebooku daju puno više godina, vjerojatno sam već počeo stariti. Promjene su neminovne, gledam ih kao i obično, sa strane, kao polunevidljivi promatrač na kojeg ne utjeću, ma da je to ustvari iluzija, jer bi utjecale na mene da radim bilo što. I tu sam već spomenuo prvu stvar koja me pati. Bliži se peta godišnjica mature moje generacije, još koji mjesec do nje, a ja sam taman tih nekih 4-5 godina u minusu. Ta potreba i sad već nužnost da se pomaknem s mjesta nikada nije bila snažnija i došla je u diretni sukob sa onim dijelom mene koji mrzi svaku naznaku promjene. Da se razumijemo - mene nije strah ničega, nemam fobiju od života, ali ne podnosim uplitanje vanjskih čimbenika u moj mali mjehurić. Ovakve iznenadne stvari me trgnu i izbace iz ravnoteže, a to posebno ne volim. Ok, shvatio sam sudbino, moram se pokrenuti, al nisi mi zato morala ubiti ribu... Kad se odlučim pokrenuti, napravit ću to pod vlastitim uvjetima ili barem iluzijom vlastitih uvjeta koji su samo preuzeti od cilja pokretanja.
A savjete o odnosnoj temi tek najviše mrzim. No oni u zadnje vrijeme naprosto pljušte, uglavnom iz smijerova na čijim početnim točkama obitavaju moji prijatelji, uglavnom ženskog roda, pošto oni muški smatraju takve rasprave nepotrebnima. Dok se žene petljaju i tamo gdje ih ne treba. No lagao bi kad bih rekao da sad ne treba. Ali svejedno mi se to ne sviđa. Svima je zajednička pozitiva, tipa: "Ajde ajde, sve će biti dobro, vidjet ćeš." Pokušavam ljudima, čisto radi rasprave, objasniti da eto nekad ne bude sve dobro, neke ljude zgazi autobus, neki propadnu i počnu skupljat boce po parkovima, ali se bilo kakav logičko-objektivni argument nemoćno odbija od oklop njihovog savjetodavnog mode-a i uporno kao kakav kršćanski sektaš, sa smiješkom na licu me pokušavaju uvjeriti da će sve biti dobro i da sam ja predobar da bi me stalno pratila nesreća i da me Bog voli itd. U biti, sam malo - ovo zadnje su ipak bili Jehovini svjedoci.
Da, u redu, shvatio sam - moram se pokrenuti, moram završit neki vražiji faks, moram početi zarađivati barem za sebe, moram se maknuti odavde. Sve odnosno sam u biti već probao. Rezultati su očiti uz podatak da sjedim doma za kompom cijele dane. Ali fali mi nešto. Očekujem od života kompenzaciju za to pokretanje. Možda će mi onda sudbina konačno nać basista za bend? Životnu družicu? Dobitak na lotu? Nekako ne vjerujem... Sam moram to, vele. Svako je kovač svoje sreće vele. Da mi je nać lika koji je to smislio, pa da mu nešto stavim između čekića i nakovnja.
Meni ne ide. Ja ne znam živjeti u velikom okrutnom svijetu, on nije za mene. A nisam posebno samoubilački nastrojen, čvrsto sam odlučio odguliti ovih 50-70 godina ovdje, pa par vječnosti u čistilištu. A što u meuvremenu? Ko zna. Počinjem odustajati od pravila i protokola. Možda krenem nekim putem kojeg nitko ne očekuje... Do tad ću još malo promatrati stvari uokolo i uživati znajući bar dvije žene koje će ovaj post posebno naživcirati. Pusa za N. i T. Znam ja da vi mene volite. Volim i ja vas... ;)
Post je objavljen 06.04.2009. u 23:37 sati.
