Kazaljka zidnog sata zaustavila se na broju tri. Glazba koja je plesala zrakom lokala odavno je utihnula, a gosti su pošli prema svojim sobama. Brisala sam posljednju čašu prije odlaska na počinak. Lagano sam se njihala u ritmu koji su stvarali valovi udarajući o pješčanu obalu. Mjesec i zvijezde izgledali su sneno, a topli je povjetarac zibao mirisne grane palmi. Tristan je sjedio za stolom načinjenim od bambusova drveta. Omlet koji se nalazio na njegovu tanjuru polako je nestajao, a čaša sa sokom od ananasa bila je napola prazna. Dva dugmeta njegove bijele košulje bila su otkopčana, a rukavi podvinuti do laktova. Kosa boje kore drveta savršeno je pristajala uz maslinaste, keper bermude koje je nosio. Izgledom je odavao kako nije jedan od pripadnika "zlatne" mladeži Floride. Nakratko sam prestala s promatranjem kako bih vlažnom krpom prebrisala šank. Polako je ustao, napravio tek nekoliko koraka i sjeo na barsku stolicu. Tanjur je odložio tik do mojih ruku koje su i dalje neumorno radile. Koža mi je bila suha i ispucana, no to nije umanjivalo moju volju za poslom. I dalje sam šutjela, osluškujući more bojeći se išta ga pitati. Toliko me toga zanimalo, no riječi jednostavno nisu navirale. Znala sam da je došao s nekim razlogom, s nekom namjerom, no pitala sam se želim li to uistinu doznati. On je pak izgledao toliko smireno i samouvjereno kao nitko koga sam prije poznavala. Na mom se licu ipak mogla iščitati netrpeljivost. Napuštanje Charlestona nije bila mala stvar, no morala sam razgovarati s nekime unatoč tome što nisam znala mogu li mu posve vjerovati. Tristan je bio moj kolega iz klupe kojeg nisam poznavala najbolje, no u njegovim se očima vidjelo da nije zla osoba. Prekrižio je ruke na trbuhu i izdahnuo.
"Vjerojatno očekuješ da ću ti reći razlog svog dolaska, no to će morati pričekati.", prvi je progovorio nimalo oklijevajući. Pogledala sam ga i zbunjeno odmahnula glavom.
Ispod ladice s novcem sam izvukla snop ključeva. Zajedno smo krenuli prema izlazu nakon što sam ugasila sva svijetla i provjerila ostale brave. Zaključala sam glavni ulaz koji je dijelio lokal od ljetne terase. Niz pjeskovitu smo plažu krenuli prema hotelu. Stopala sam snažno utirala u pijesak što me dodatno usporavalo.
"Kako je Rachel?", nisam odoljela, a da ga ne upitam to pitanje. Podigao je desni kutak usana i blago se nasmiješio.
"Recimo da ples po stolu nije ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje. Ipak još uvijek ne može preboljeti to što si joj uništila kreditnu karticu.", rekao mi je na rubu smijeha. Prije odlaska bila sam toliko ljuta da sam podigla sav iznos sa njezine kartice koju sam kasnije prerezala škarama. Znala sam da to možda i nije bilo lijepo od mene, no imala sam potrebu iskaliti svoju ljutnju.
"To je ionako samo 3000 dolara tj. jedan par Versache cipela iz ljetne kolekcije.", pokušala sam umanjiti svoju krivnju. Tristan je prstima prošao po vrhovima kratke kose te odmahnuo glavom kao da ne vjeruje mojoj priči.
"Znaš u školi kruži trač da si otišla u Texas s grupom kamiondžija te da radiš kao konobarica jednom Saloonu.", dodao je.
"Ljudi zaista imaju lijepo mišljenje o meni.", nesvjesno sam okrenula očima. Bila sam svjesna činjenice da moj ugled u školi nikada neće biti na razini Racheline popularnosti, no nisam mislila da me ljudi smatraju takvom osobom.
Svjetla hotela kojem smo se približili mogla su se s pravom natjecati protiv onih kockarnica iz Las Vegasa. Fontana ispred glavnog ulaza slijevala je snopove šarenih kapljica vode koje su činile dugu. U dvorištu hotela, daleko od blještavila i glamura koje je odmaralište nudilo nalazila su se tri dvokatna objekta poslagana u polukrug.
Umjetno posađena zelena trava bila je ista kao i na golf igralištima dok su se ležaljke za sunčane našle uz bazen čija se površina vode bljeskala na mjesečini. Kamenom popločenim stepenicama smo se popeli do drugog kata, zgrade broj dva.
"Moram ti nešto priznati.", rekao je pomalo neugodnim tonom nakon što smo zastali ispred ulaza mog stana.
"Od sutra počinjem s radom ovdje. Znam da misliš kako nemam razloga za to pošto je moja financijska situacija čista , no jednostavno ne mogu podnijeti pomisao što ti se sve može dogoditi ovdje.", odahnuo je.
"Bojim se da ne živimo u Srednjem vijeku, niti sam ja ucviljena dama koja treba viteza koji će je spasiti iz ralja krilatog zmaja. Cijenim tvoju brigu i drago mi je što ću konačno imati društvo, no ne moraš biti toliko zbrinut za mene."
"Zapravo, to nije moj problem. Tek sutra dobivam stan na korištenje tako da nemam gdje prenoćiti.", usporeno je govorio nervozno trljajući dlanovima. Pogledala sam u nebo, stisnula oči u postavila se u pozu antičkog mislioca.
"Pa…Ležaljke uz bazen uvijek su slobodne.", nacerila sam se. Iz džepa sam izvukla ključeve dok je on još uvijek čekao moj odgovor. Prstom sam u kazala da krene za mnom. Zatvorila sam vrata i upalila svijetlo.
" Možda nije zgodno, no kauč je najbolje što ti mogu ponuditi. Jedino ako ti smeta to što ćemo spavati u istoj prostoriji. U tom ti slučaju jedino preostaje ležaljka uz bazen.", osovila sam ruke na bokove željno iščekujući njegovu reakciju. Poput dječaka se zaletio prema kauču i sigurno sletio na ljubičaste jastučiće.
"Bit će i više nego udobno.", rekao je zadovoljno. Pogledom je proletio po prostoriji tražeći daljinski upravljač. Dohvatio ga je sa stolića na kojem se također nalazio i telefon te uključio televizor.
"Ako si gladan ili žedan slobodno se poslužiš frižiderom. Na trenutak ću te ostaviti samog, no ubrzo se vraćam.", rekla sam mu i krenula prema kupaonici. Otuširala sam se te odjenula kratke hlače i ružičastu majicu koja mi je bila za dva broja prevelika. Četkicom sam trljala o zube pritom stvarajući snježno bijelu pjenu.
Tek mi je tada prošlo kroz glavu da je Tristan u mom stanu, na kauču i gleda reprizu popodnevne emisije Larrya Kinga. Nacerila sam se na pomisao kako mi vjerojatno većina djevojaka Gimnazije Charleston zavidi dok se to baš i ne bi svidjelo mom ocu.
Ispljunula sam kalodont i isplahnula usta hladnom vodom. Lice sam namazala hidrantom kremom, počešljala kosu te izašla iz kupaonice.
Tristan se nije pomaknuo iz položaja u kojem sam ga posljednji put vidjela osim što je ovoga puta pažljivo pratio vijesti na CNN-u. Odmaknula sam pokrivač s madraca i sjela na krevet. Ugasio je televizor i odložio daljinski upravljač. Pogledao me i odmjerio od glave od pete baš kao i prvi puta kada smo se sreli.
"Što?", zbunjeno sam upitala odmahujući glavom.
"Ništa. Izgledaš umorno. Prirodno i umorno.", rekao je blago se osmjehnuvši.
"Imaš pravo, možda je vrijeme da krenemo na spavanje. Sutra je novi radni dan.", nastavila sam . Ugasila sam noćnu lampicu te se zavukla pod pokrivač. Nakratko sam osluškivala ritam njegova disanja, no umor me ubrzo dotukao, stoga sam zaklopivši oči veoma brzo zaspala.
* * *
Breskva, koja je malo prije ležala na ostalom voću u posudi, lebdjela je iznad stolića.
Pogledom sam je zadržavao u zraku ubijajući dosadu koja me obuzela. Iako sam osjećao umor, nisam mogao zaspati, što zbog tople klime i svjetlosti koja je navirala kroz poluotvoren prozor. Pogledom sam spustio breskvu u posudu te se nastavio igrati sjenkama koje su se pružale na stropu. Prstom sam crtao nejasne oblike pokušavajući nacrtati remek djelo koje ljudska ruka još nije stvorila. Rebecca je odavno utonula u san, no miris maline koji je donijela sa sobom nije jenjavao.
Spavala je mirno, kao da leži na pahuljastom oblaku. Nekoliko se puta okrenula na bok, a zatim ponovo na leđa. Disanje joj je bilo pravilno i skladno. Tiho sam ustao sa kauča ne bih li je izbliza promotrio. Koža koja je prije samo nekoliko tjedana bila poput mlijeka, sada je počela poprimati brončani ten. Kosa boje čokolade razlila se po bijelom jastuku, a njezino je lice bilo potpuno opušteno. Bila je posebna, posebnija nego bilo koja druga djevojka koju sam sreo. Često nije bila svjesna svojih vrlina koje su je krasile, no bila je poput mladog cvijeta. Poželio sam prstima proći kroz njezinu dugu kosu, ali volja samokontrole bila je jača. Možda sam u tom trenutku izgledao kao serijski ubojica ili provalnik koji želi ubiti nevinog svjedoka, no nije bilo tako.
Želio sam biti blizu nje jer mi je davala nadu. Vjerovao sam da ću uz pomoć nje konačno otkriti sebe i misao koja me vodi kroz život. Uspravio sam se i još je jednom nakratko pogledao. Zatim sam se okrenuo na peti i krenuo prema kauču. Legao sam postavivši ruke iza glave. Sunce je počelo izlaziti iznad obzora odvajajući se od mora.
Zatvorio sam oči i pokušao misliti ni na što.
Post je objavljen 04.04.2009. u 14:08 sati.