Jesno li zaista istinski sretni ili još uvijek čekamo ispunjenje i sreću sklupčani u svojim malim životima,tražeći iza ugla novog dana nešto bolje,veće.,sjajnije.Čekajući nekog ili nešto da nam promijeni život, pa gdje smo mi sami nestali.Većini ljudi u tom iščekivanju prohuje godine, ostaju u glibu rasplinutih želja,razočarenja,lažnih obećanja .Ljudska vrsta (čast izuzecima jer upoznala sam predivne ljude,prijatelje ),ti izvrsni glumci na krhkoj pozornici života, s osmjehom na licu koji krije drugu stranu ...onu pravu što nas u trenucima samoće gleda iz ogledala zbilje i reži.Reži na nas,udara skrivena maskama,ugušena nemoći svakodnevice vrišti želeći probiti zid i poletjeti...daleko od laži, problema.Nitko do li nas samih ne može promijeniti naš život,smiriti naše nemire i gledati našim očima.A oči su ogledalo duše,u koju vjerujem i Mali čovjek prepušten sam sebi,zaboravljen, sklupčan na klupi u parku,ispod nebeskog svoda spava.Nevidljiv i gladan,kao pas lutalica.Zar je to život. Korica kruha od jučer,skrivena u našim kantama za smeće (nedaj bože jest kruha i hranu od jučer,zar ne misle mnogi) .I kamo s njim,u smeće.I onda gledam prolazeći ulicom rano ujutro kako starac drhtavim rukama pretura po kontejneru tražeći tu istu koru kruha.Pogledom uplašenim okreće se,osjeća se kao da krade....To budi u meni ljutnju,tugu i osjećaj nemoći.Znam da mu mogu pomoći ponekad,ponudiit nešto...no boli me kad vidim ljude koji prolaze,vide a ne vide ,pogotovo oni u skupocijenim odijelima,dame odjevene po posljedjoj modi (samo što nos ne začepe kad prođu) ...i bace koju poneku pogrdnu riječ čak.a možda će i oni sami jednom biti ti isti izgubljeni,gladni,nemoćni ,želji toplog osmjeha i neke lijepe riječi.Starci,a i oni mlađi što nisu pranašli svoj put i sreću,ili su je izgubili te razočarani digli ruke od sebe......Isto samo ljudi kao i mi,ispod kože gdje krv teče crvena.Eto,moje jutarnje razmišljanje...Život je težak,a biće još teži. Ako ne možemo pomoći ,nemojmo odmoći.Ne sudimo druge jer otkud nam to pravo.Nemam previše,no i ne tražim.Radim, školujem djecu,borim se sa svakodnevnim problemima...Kao i većina,rastežem od mjeseca do mjeseca.Oni nemaju što rastezati,jedino ispustiti posljednji dah sami,gladni,prljavi...gledajući sunce i mjesec ispod istog neba i sunca što nas grije. Poruke je,budimo ljudi...ne gledajmo samo sebe,jer davajući bićemo sretniji i ispunjeniji. I dobro će biti dobrim vraćeno,makar samo osmjehom.Život čine male stvari...a čineći dobro,one velike će se desiti same od sebe kad dođe vrijeme.To je moj stav.Sada vas lijepo pozdravljam,i grlim vas sve.
NE PITAJ
Ne pitaj zašto ćutim
moje misli zvijezde su daleke
plavim morima života putujem
tražeći luke izgubljene,daleke
Ne pitaj me zašto plačem
zar ne vidiš mržnjom srušene mostove sudbine
nekada rijeke,snažne duboke i nasmijane ljude
sad sjene na putevima tvrdim otkrivene istine
Ne pitaj me zašto sanjam
svjetove gdje svi ljudi su isti
tamo prosjaci u dvorovima žive
bogataši su kmetovi,težaci
i nitko nema više ili manje
gdje možeš nebo dotaknuti,pomaknuti planinu
gdje ljubav nikad ne prestaje
Pitaj me jesam li svoja
jer nitko ne utire mi put doli same mene
pitaj me volim li život i tebe
ja živim sada,ne grlim uspomene
grlim život,sve pred sobom trenutke
tužne i lijepe sudbine kutke
volim i kiše i oluje
čovjeka kao slobodnu pticu
volim taj svoj život
s osmjehom na licu
Post je objavljen 03.04.2009. u 11:14 sati.