Marketing
Neki svijet vide drugačijim očima... svi vide svijet drugačije...
Dragi moj čitatelju, nikad od tebe nisam ništa tražila, ali sada tražim... ako imaš namjeru pročitati što slijedi, skoncetriraj se, promisli o svakom stihu, jer ni jedna rijeć, ni jedan razmak ili slovo nije slučajno... pročitaj poruku, shvati što ti govorim... Dragi čitatelju, pogledaj kakav je naš svijet danas kroz moje oči, kroz moje misli... Na kraju... svi smo mi glumci, odmori se od scenarija i pročitaj zbilju... stojiš na pozornici, reflektori su usmjereni na tebe.. ne vidiš publiku, ali ni ne trebaš.. čitaj ove tu tekstove ispred sebe... otvori oči
....I počinješ:
Ozbiljna lica
Ozbiljne riječi izlaze iz ozbiljnih lica
Ozbiljne oči gledaju ozbiljno u tebe
Sve je tako stvarno
A tako nestvarno, igraju se tobom
Cijeli svijet je velika pozornica
I svi smo mi glumci,
Rijetki od nas su kostimografi, scenografi i ostali
Koji pomažu glumcima da bolje zavaraju ostale glumce
Nitko ih ne može prokužiti
Na samom vrhu su redatelji,
Koji sve smišljaju…
Što je ljubav?
Ljubav je osmjeh na umjetnom licu
Maska na duši
Srce u praznim grudima
Šminka na očima
I suza u grlu.
Riječ je najsuvremenije oružje
Kojim se ubija, izluđuje,
Rješava ljudi koji nam smetaju…
Pjesma je lijes umjetnosti,
Duboko pod zemljom…
Pjesnici su slike u boji
Koja pokazuje,
Melodija koja govori
Riječi koje uče…
Ali redatelj ih je izbacio,
Jer ovaj svijet traži nešto moderno!
Dan za danom, bez ponavljanja,
Jer sve se kreće, živimo u brzom dobu,
Svaki dan novi hit, nove riječi jer su one od jučer
Preprazne, kao što će biti i ove od danas i sutra
Samo što su nove
I primamljive
Iz dana u dan,
Kupuju se nove naočale
Tamnije
Kako se iz dana u dan ne bi vidjelo
Smeće koje se baca
A ne vide da su te riječi samo ostatci
Puni muha, crva
Nametnika, bakterija
Truli ostatci onih predivnih stihova i mudrosti
Ljudi prije njih…
Ljudi od jučer…
Vrijeme prolazi.. puno brže
A oni ne vide…
Sve je pogrešno
Pogrešno je zaljubiti se
Jer ne znamo više što je ljubav…
Roditelji nas tome ne mogu naučiti
Jer ne žive skupa…
Nećemo ni mi jednog dana
Ljubav se uvijek prikazuje kao nešto
Zbog čega završiš u suzama
I polako glumci počinju shvaćati da ih nitko više ne doživljava
Jer su i oni sami glumci…
I polako počinju shvaćati da zavaravaju jedni druge
Iako obje strane znaju da je sve laž
I onda pokušavaju postati ono što jesu…
Ali ne uspijeva im, jer naučili su kopirati
Naučili su riječi koje trebaju govoriti
Druge ne znaju…
Ali… nisu oni krivi, ne znaju drugačije
Počinješ se pitati što je važno na kraju?
Čemu ovo vodi? Što je svrha svega?
I razmišljaš,
I trudiš se
I ne otkriješ ništa
Shvatiš da svrhe nema
Počinješ se pitati kako je došlo do ovoga?
I shvatiš da sve što si radio nije te ispunjavalo
Samo na trenutak, te sekunde
I nestajalo
Izjedalo te iznutra, praznina je bila toliko teška…
Prostor bez zraka bio je prezagušljiv
I na kraju shvatiš da si sada sretan…
Dok si počeo koristiti svoj mozak,
Dok si shvatio neke stvari
Pokušavaš ih pokazati drugima, ali oni te ne slušaju
S vremenom postaju zavidni, jer zabavljaš bolje od njih
Kopiraju te… i pretvaraju ljubav, sreću, pozitivu u glumu
U maske
U još jedan tekst
I ruše sve iznova…
Do kad?
Sve što se rodi, kopirati će se
Postat će samo jedna u nizu predstava
Ali… nisu oni krivi, ne znaju drugačije
Ljubav su pretvorili u glumu
Tako savršenu, jer na kraju
Ljubav je savršena
Pa je pošteno da i gluma bude…
I onda nestane
I sve se pretvori u crninu.. kostim potamni od tamne boje krvi
Krvi koja dolazi iz srca… s boli
Sve nestaje, i ti ostaješ u crnini
U krvi
S boli
Sam.
A glumac nestaje bez riječi
Jer nije mu napisano kako da se oprosti
Jer to zahtjeva osjećaje…
Suosjećanje
Koje još nije obrađeno
U tekst…
Sve je nestalo, sve je pusta mehanika…
Sve što učiniš pogrešno je…
Ne znaš na koju stranu, jer
Sve ima posljedice
Jer smo si tako napravili.. zacrtali
Ali.. nisu oni krivi, ne znaju drugačije…
Uvijek je bilo lakše napisati tragediju...
Je li se itko upitao zašto?
....
prvi dio, drugi slijedi uskoro
Post je objavljen 02.04.2009. u 15:57 sati.