Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/caffeine

Marketing

SITUACIJA S DŽEVDOM

U „dućanu“ je dosada. Vani je kiša, automobili koji protiču lijevo-desno, desno-lijevo, i zgrbljeni ljudi koji hodaju ususret kiši. Treba obrisati pod od kaljuže. Treba usisati izloške, treba kupiti novi blok papira. Treba…
Da dosada bude potpuna, pobrinut će se On, vječiti režiser s crnim smislom za humor. Tko? Pa Bog, naravno! Poslat će on meni već nekoga da mi zagorča život.

Nije prošlo puno, kad evo ga. Izboran, zabrađen, majstor iz oglasnika. Jak slavonski naglasak. Prašnjave cipele. Kožnjak iz prošlog stoljeća. Pripremam se za priču o rodbini, barama za pecanje i poznanicima. Od mog šogora brat zna polusestru tvoje još nerođene supruge…Karikiram, naravno, ali ptiče o fantomskim poznanicima koje nikad nisam vidio a kamoli upoznao, znaju biti još bizarnije. Ali prije toga, da ne zaboravimo:
„E, znaš kaku robu imam! Od S., ganjc nova, samo 200 kuna za tebe“
„Majstore, ne treba meni nikakva roba.“
„Pa, dobro, ne treba tebi, ali nađi nekog kom treba. Ako uspiješ, 10% je tvoje.“

U mom poslu, ovakvih pokušaja dogovora ima barem dva-tri mjesečno. Ovdje radim godinu dana, znači, ima ih oko četrdeset na godinu. Od tih četrdeset prošle godine jedan je upalio ali nitko od dogovorenih strana nije bio majstor.
„Dobro, vidjet ćemo šta mogu učiniti“ – diplomatski odgovor koji zaustavlja svaku daljnju raspravu.
„Jel, odakle sti?“

Evo ga. Počinje.

Da poštedim čitaoce muka koje su uslijedile, preskočit ću pola sata besmislica koje se ne mogu niti prepričati, a kamoli napisati. Reći ću samo to da smo na kraju zaključili da smo daljnji rođaci.
Kad iscrpiš poznanike i rođake, ostaje samo sport. Od sveg sporta na svijetu koji me ne zanima ni pod razno, majstor za raspravu odabere jedan jedini o kojem ponešto i znam Košarka. Budući da se o sadašnjoj hrvatskoj košarci nema bogzna što za reći, zlatna generacija osamdesetih je uvijek dobra tema. Kukoč, Rađa, Petrović, Divac, Vranković, Arapović i ostali velikani. Netko uvijek zna neku anegdotu.

Ali postoji jedan jedini koji je daleko poznatiji kao junak anegdota nego kao igrač. Dževdo. Dževad Alihodžić, punim imenom i prezimenom. Sjeća li se netko Dževde? Rečeni je valjda jedini centar za kojeg znam da je sam samcijat u kontra-napadu fulao zakucavanje i to zapinjanjem za prvi obruč. Čovjek visine 2 metra i deset centimetara. Jednom je isti čovjek na zagrijavanju prije važne utakmice u Sarajevu, razbio tablu skupa s obručem, zbog čega je utakmica bila odgođena na 2 sata dok se obruč ne popravi.
Čim sam spomenuo Dževdin pokušaj zakucavanja, dotični prođe ispred izloga. Protrljah oči. Nije moguće. Skrivena kamera! Kažem majstoru: „Evo prošo čovjek!“
„Ko?“
„Dževdo! Pogledaj!“
I majstor pogleda niz ulicu, kroz izlog, i reče:
„Jebote, vidi stvarno! Skrivena kamera!“
„To sam i ja pomislio!“ rekoh.

Međutim, tko bi snimao skrivenu kameru po kiši i u jednom ovako beznačajnom dućanu. Nije bilo logike. I tko se uopće sjeća legendarnog Dževde? Osim nas dvojice , naravno.
Poslije tog dodađaja, počela je žučljiva rasprava na temu Cibona sredinom devedesetih. Kao da smo stvarno daljnji rođaci. Dlakava ramena Vladana Alanovića, ladica Aramisa Naglića i još sto drugih čuda. Nepobjedivi i neuništivi. Faktografiju i statistiku ne pamtim, ali se sjećam osjećaja. Bezazleno vrijeme old school europske košarke, a sada odlično sredstvo za upoznavanje.
Opet se prisjetismo Dževde, njegovog banuća pred izlog i udarimo u grohotan smijeh. A onda, nećete vjerovati, vidim kroz izlog Dževdo se vraća natrag. Nisam stigao majstoru reći da se okrene, a grdosija već otvara vrata. Smijeh mi staje u grlu a on krvnički udara čelom u dovratnik, zbog čega se izlozi zatresu.

„Ujebemtisvedatijebem!“

Dok se izlozi tresu, meni se trbuh trese od potisnutog smijeha, a majstor izlazi van, provukavši se Dževdi iza leđa. Smije se na kiši i gleda me kroz izlog, slobodan. Dževdo skida svece s nebesa. Ali krvi nigdje.

Suvišno je pričati što se poslije događalo

Autogram ga nisam tražio.


Post je objavljen 02.04.2009. u 10:40 sati.