Kao prvo, u ovaj svijet od starih prijatelja s bloga pustit ću samo Charmed Girl. Mislim da je ona jedina osoba koja se veselila svakom mojem novom postu i jedva čekala novi. Žao mi je što joj nisam odgovarala na komentare u zadnje vrijeme, ali nisam ni mogla. Žao mi je zbog toga. Novi prijatelji, prvi u ovom svijetu, su x Moje knjige x i Marissa-Aileen Downs
Kao drugo, u ovom svijetu bit ću ozbiljnjija. Jako sam se promijenila i nije mi drago zbog toga. Ranjivija sam, ozbiljnjija, nemoćna, slaba, troma. Nisam kao prije. Stara Mimy bila je jaka, neozbiljna, hiperaktivna, energična, nedodirljiva, bilo ju je briga što drugi misle o njoj. Stara Mimy bila je optimist, nova Mimy je sada pesimist. Želim ponovo biti stara Mimy, ali mislim da više nema povratka natrag. Čak sam i ovaj post pisala s potokom suza. Povrijeđena sam. Od strane svih - obitelji, prijatelja, poznanika, neprijatelja.
Imam problema. Kud god da se okrenem, samo problemi. A ja sam već umorna od rješavanja tih problema. Više puta na dan razmišljam o samoubojstvu, kako da to napravim, kada da to napravim, da napišem oproštajnu poruku ili ne. Čak i o samoozljeđivanj (rezanju, ako želite).
Počet ću s prijateljima. Još nisam upoznala nekoga tko bi me razumio. Ali zaista razumio, da se ja ne ustručavam reći sve što mi je u mislima. Sve negativne osjećaje držim u sebi, oni se gomilaju, a nemam s kime to podijeliti. Evo, jedva pišem od jecaja koji mi potresaju tijelo, jer me nitko ne razumije. Moje frendice pričaju samo o dečkima, o obleki, o šminki, o prištićima, izgledu i općenito tračaju. Ja i dalje govorim ljudima u facu šta mislim. Branim druge od onih tko ih napada, ali za mene se nitko ne bori. Sa mnom gotovo i ne razgovaraju, ja sam uglavnom sa strane i slušam MP3. Ne znam imam li prijatelja uopće.
Moji roditelji imaju još manje razumijevanja od mojih prijatelja, a kamoli strpljenja. Uvijek sam na krivom mjestu u krivo vrijeme, uvijek se deru na mene. Vrijeđaju me najgorim psovkama. Kažem nešto - bezobrazna sam, šutim - bezobrazna sam. Jednom su izvalili da sam tu samo da im smetam.
Mislim da je to istina.
Moji neprijatelji sada vide te moje slabosti, svakodnevno me vrijeđaju... Navikla sam na to, već sam odavno otupila od svih uvreda koje čujem sto puta na dan...
Slomljena sam. A to nemam kome reći... Zaista... Više i ne koristim e-mail, svakodnevno mi stižu svakakve prostote i uvrede na moj račun... Zato nisam dugo bila za kompjuterom. Bilo mi je svega dosta...
Svaki dan osjećam sve veći bijes prema svima, a to se ne usudim više ninakome i ninašto iskaliti kao nekad... To me čini dodatno jadnom.
Jednog dana zaista mislim da ću puknuti i napraviti jedan od onih načina samoubojstava o kojima sam razmišljala... A ja to ne želim. Samo želim biti ona stara Mimy, prkosna, bahata, sretna, optimistična, snažna, nedodirljiva, smiješna, sarkastična. Tražim li previše? Vjerojatno. Malo me bliskih ljudi voljelo onakvom kakva jesam i kakva sam prije bila. Svi mi govore: "Daj se promijeni!"
Ja to ne želim. A ipak se mijenjam, na najgori mogući način... Na način koji ja uopće ne želim. Više me ni koncert Nightwosha ne veseli. Ništa me ne veseli... A nitko, baš nitko osim školske psihologice i Brde nije primijetio kako mi je izraz lica potpuno drugačiji od onog koji sam nekad imala... Samo su one vidjele da sam jadna, ali ni jedna nema vremena za mene... Više me ni petica iz matematike, prva u ove četiri godine, nije razveselila.
Ne znam više što da napravim. Kome da kažem? Nitko me neće slušati. Nitko me neće razumjeti. Mama će samo i dalje nastaviti iskaljavati se na meni, tata će i dalje tražiti da se promijenim, moji 'prijatelji' će me i dalje ignorirati...
Evo, sad kako sam ovo napisala osjećam se lakše... Molim vas, ako nemate razumijevanja za sve ovo da ne komentirate uopće. Ne žalim se, nego sam slomljena i umorna od života... Mislim da ću jednoga dana zaista puknuti.
Take your time.
Post je objavljen 01.04.2009. u 15:59 sati.