U jučerašnjem čitanju smo slušali Isusa kako upozorava nevjerne Židove da će ukoliko ne povjeruju u njega umrijeti u svojim grijesima. I dok je on govorio mnogi su povjerovali u njega (Iv 8, 30). Danas vidimo kako se Isus obraća upravo onima koji su povjerovali i govori im:“Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.“ On ne govori o nekoj teoretskoj istini nego o milosnom Božjem djelovanju koje je u Isusu postalo vidljivo. Tu se ne radi o nekom ad hoc rješenju nego je potrebna ustrajnost u Isusovom nauku. To je proces koji traje dugo. Traje čitav život onih koji se odluče slijediti Isusa. Međutim, vidimo da oni koji su povjerovali Isusu i nisu baš bili spremni uputiti se na jedan ovakav hod s njime. Oni raspravljaju s Isusom jer nisu shvatili ono o čemu im on govori. Pozivaju se na to da su oni Abrahamovi potomci i da nikome nisu robovali. Veza po krvi s Abrahamom na koju se oni pozivaju je sporedna stvar. Bitno bi bilo kada bi se oni jednako odnosili prema Bogu kao što je činio Abraham. Ali oni su mu u tome potpuno suprotni. Ono što oni ne shvaćaju je da Isus govori o jednoj drugoj vrsti ropstva – ropstvu grijehu. Grijeh je došao na svijet, vlada u smrti, proizveo je svaku vrstu požude, zavodi i ubija. On stanuje u čovjeku, zarobljuje ga i dijeli smrt kao plaću. Grijeh je otrovao čovjeka. Nazočan je u svim dijelovima tijela, u razumu, a i u volji. Ali Radosna vijest za nas je da grijeh nema zadnju riječ. Postoji lijek, postoji Liječnik, a to je Isus Krist. I to ne shvaćaju ondašnji Isusovi slušatelji ali ni mnogi danas.
Isus kaže:“ Istina će vas osloboditi.“ Međutim, ljudi često svjesno ili nesvjesno bježe od istine. Ne žele srušiti onu sliku koju imaju o sebi. Počesto, upravo ta slika koju mi sami stvorimo o sebi ne odgovara pravoj istini. Mnogo je toga u ovom svijetu što utječe na formiranje te slike o nama samima. Mnogo puta se pokušavamo uklopiti u ono što drugi misle o nama, u određene standarde i kriterije koji nas malo po malo zahvaćaju i određuje da na kraju više ni sami ne znamo tko smo u stvari. I zato je potrebno da se suočimo s onim što mi jesmo.
Često imam priliku čuti kako ljudi, koji na temelju raznih pokazatelja naslućuju ili štoviše i znaju da su bolesni neki i ozbiljno, kažu da neće ići liječniku jer je bolje da ne znaju što im je. I na takve riječi uvijek ostanem zatečena. To ne samo da je bježanje od istine nego je i velika neodgovornost prema životu kojeg nam je Bog darovao. Ako svjesno ne odlazimo liječniku a znamo da trebamo, pa kasnije zbog toga nastanu teže posljedice onda smo i te kako odgovorni zbog toga. A kako je tek s duhovnim zdravljem?
Isus dalje govori:“Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mjesta u vama“ (red. 37). I tu je glavni problem. Riječ Božja ne dopire do srca. Možemo se pozivati na to da smo kršćani, da obavljamo sve što se od nas traži, pozivati se na Sveto Pismo, štoviše znati ga i napamet, ali ako Riječ Božja uistinu nije u našem srcu, ako ne živimo Evanđelje uzalud nam sve. Trebamo doći pred Isusa bez maski ili ako smo ih tako dobro navukli da ih više niti ne znamo skinuti, onda ga moliti da nam ih pomogne skinuti. Tražiti njegovo svjetlo da shvatimo uistinu tko smo.
Vječna Mudrost stvorila je čovjeka i udahnula mu dah života. Stvorila ga je da živi u istini, ljubavi i prijateljstvu sa Njom. Ali kada je čovjek sagriješio, Božanska Mudrost je za njegov spas postala i sama Čovjekom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za svog zemaljskog života Mudrost uzviknula: „Dođite k meni! Dođite svi k meni! Ja sam! Ne bojte se! Zašto se bojite? Ja vas ljubim. A vi ste grešnici? Pa upravo njih ja tražim. Udaljili ste se iz mog stada? Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima? Baš zato dođite k meni, jer Ja ću vas osloboditi! Ja ću vas odmoriti! Ja ću vas okrijepiti!
I danas nas zove! Hoćemo li se odazvati?
Ljiljana
Post je objavljen 01.04.2009. u 09:23 sati.