Marketing
Bijeg iz okova betona
Često se sa sjetom u mislima vraćam u dane ranog djetinjstva i buđenja u svježa ljetna jutra u bakinoj seoskoj kući. Dobro se sjećam treperavih sjena lipove krošnje na zidu nasuprot mog kreveta. I anđeoskog pjeva grlica. I zvuka moćnih zvona s tornja crkve u središtu sela. U daljini, u prostranom dvorištu, koje se pružalo iza dugačke ciglene kuće, spokojno su se glasale patke, guske, i purice. Na ulici lijeni topot konja po drumu. Odnekud ljutiti lavež pasa i pitomo mukanje krava...
Ohh, ti daleki, divni dani! Provedeni u bezbrižnim lutanjima po poljima, gacanju po kišnim lokvama, zadirkivanju pasa, vožnji bicikala po grbavim poljsikm putevima...
S prvim sumrakom, selo bi utihnulo, povuklo se u domove gdje se zajednički večeralo i ljudikalo. A u rana jutra, s prvim zvukovima buđenja prirode, budile su se životinje i ljudi čije su sudbine bile neraskidivo isprepletene. Čovjek je tada poznavao prirodu i njezine cikluse, i ovisio o njima tek nešto manje od životinja o kojima se brinuo. Život je bio težak, ali jednostavan i iskonski.
Danas su se te niti povezanosti opasno stanjile jer je čovjek okovao svoju dušu i sudbinu betonom i čelikom. Sve smo zaboravili. Skoro sve. Možda smo posljednja generacija koja se još uvijek sjeća. Moja djeca više ne. A kako će tek biti s njihovom?
I zato sada razmišljamo o kupovini kućice van grada. Negdje na selu. Gdje će nas ujutro buditi grlice, a noću uspavljivati zrikavci. Htjela bih malu kućicu s puno cvijeća. Vrt u koji ću moći zagnjuriti ruke i iz njega ubrati rajčice i parpiku još okupane u rosi. Htjela bih stablo jabuke, trešnje i marelice. Da ih mogu onjušiti, odvojiti od lišća i peteljki, zagristi dok sam još u sjeni stabla. Uz rub dvorišta protezat će se gredice šumskih jagoda. Sitnih, ali mirišljavih, koje ne varaju nepce genetičkim inženjeringom. Tu je i zdenac u čijem se dnu zrcali voda. Pas i nekoliko mačaka...
Da, razmišljamo o bijegu iz armirano-betonske zgrade i povratku u krilo zemlje, drveta i cigle! I tragamo za kućom koja će nam moći pružiti malo više spokoja i ljepote. Takva kuća nas negdje već čeka. Znam.
P.S. Čak i ako sam život na selu obojala malo pre idilično... Malo više idealizma nikome neće škoditi ovih dana, zar ne? 
Post je objavljen 30.03.2009. u 20:43 sati.