Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nisnepisem

Marketing

Ništa nas ne smije iznenaditi


Wall




S prilicno oronulog Zida promatram u daljini olovno nebo na Mordorom. Sveprozimajucu Tisinu (nakon godina u Wuhanu, tisina nekako sama po sebi dobije veliko T) povremeno prekida brundanje kakvog kamiona, koji iz planina odvozi hranu visokim, uvijek gladnim dimnjacima. A oni veselo odgovaraju sukljajuci jos gusci i crnji dim jos vislje u olovno nebo.
S istoka kvare “sveprozimajucu Tisinu” (dosad ste vec vjerojatno uvidjeli relativnu relativnost tog pojma) i urlici Orka * iz nevidljive, negdjeizabrda kasarne, gdje njihove horde vjezbaju poslusnost svome zlome (vise ili manje, dosad ste vec vjerojatno uvidjeli relativnu relativnost i tog pojma) gospodaru. Iako, s Mordorcima covjek nikad nije siguran, oni i frizere i konobare postrojavaju po vojnicki pred salonima/restoranima te na njima treniraju strogocu. Mozda je to zapravo bio samo lokalni, seoski frizerski salon. Od orcko-frizerskih urlika prolaze trnci kroz kosti i stisce me nekakva frodovska tjeskoba pri pogledu na prijetece mordorsko crno-sivo nebo. Jos malo i usisati ce me to zlokobno grotlo.
Jos malo, sto znaci da ipak imam jos ponesto vremena; nadamnom zvijezde tek sto nisu smijenile plavilo neba, crvene se planine ostro ocrtavaju na zapadu i sismisi mi u brisucem letu prolijecu tik nad glavom, a Zid se polako pretvara u jedva uocljivu crnu trakavicu koja lezerno vijuga preko brezuljaka u daljini sve dok se ne izgubi u nadolazecoj tami. I sve bi bilo sasvim idilicno kad ne bi bilo zvukova zbornog urlikanja Orkofrizera. Posljednje sto mi treba je da vecernja ophodnja naleti na mene ovdje. Mrak, bar se tako nadam, ipak donosi sigurnost.
Steta sto nisu plastiku izmislili koju tisucu godina ranije. Bilo bi hodanje uza Zid mnogo interesantnije kada bi covjek usput mogao ceprkati kroz gomile smeca koje su dokoni strazari u podnozju istog nagomilali kroz stoljeca. Gotovo da ih mogu vidjeti kako, potfrknute majice preko trbuha, uz glasno srkanje i zadovoljne uzdahe, dovrsavaju svoje instant rezance. I potom nonsalantno frknu ambalazu preko zida. I dok ih gledam tamo gore, sa samodopadnim izrazom na licu, kakvog moze imati samo netko tko je, bas poput njih, svjestan svoje vaznosti i nezamjenjivosti za pitanja drzavne sigurnosti, ceprkajuci zaostale komade rezanaca medju zubima, stoljecima cekaju neprijatelja koji ne dolazi, samozadovoljno ustobocene na ovom, sa svojih nekoliko tisuca kilometara duljine, vjerojatno najvecem komadu kica ikada izgradjenom, u cijoj je izgradnji vjerojatno poginulo vise ljudi nego u ratnickim igrama u ciju ga je svrhu neciji birokratski um osmislio (samo postojanje Zida je, istina, unaprijed odbilo dio neozbiljnijih nestasluka, ali nije zaustavilo nikoga tko je zaozbiljno naumio proci), ne znam mogu (zelim) li se sada konacno nazvati Covjekom, kao sto je to Mao onomad ustvrdio, ali znam da sve ono sto sam vidio i dozivio u ovih nekoliko godina, odjednom ima puno vise smisla, i cini se kao da se svi oni zbunjujuci, razbacani komadicci, uredno, sami od sebe, polako slazu u, bar donekle, suvisliju sliku.








* zapravo savrsena usporedba, imajuci u vidu da su Orci definirani kao “vilenjaci koje je Sauron uhvatio, mucio, trenirao i ispirao im mozak dok nisu postali unakazeni, zli i destruktivni.” (unakazenost, molio bih, shvatiti figurativno)


(slika je maznuta sa: sodujia.kuxun.cn.jpg)

Post je objavljen 29.03.2009. u 12:30 sati.