Puno je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidli. Zapravo, kad sam ja tebe vidjela. Nisi imao pojma da sam tamo. Ne zamjeram ti to. Nisi ti kriv.
Deset godina, možeš li vjerovati?
Nisam više preplašena djevojčica koju si poznavao. Mislim da si zapravo bio jedini kojem sam dopuštala prići, moj najčvršći oslonac u životu.
Shvatila sam da je strah bezveze. Propustiš hrpu dobrih stvari jer se ne usuđuješ riskirati. Naučila sam to raditi, lupati glavom u zid dok ne pukne. Glava ili zid. Uglavnom zid puca.
Nisam se prestala bojati, samo sam počela ignorirati strah.
Nemaš pojma koliko me boli svaka glupost koju sam izrekla, napravila, a što je tebe povrijedilo. A svake se živo sjećam. I te rane nikad neće zarasti.
Mislim da bi ti trebala reći još i to da sam pronašla ljubav. Volim svim srcem i sretna sam.
Ništa, tolko od mene zasad. Nadam se da si ti dobro, buraz. I da je Onaj Tamo Gore dobar prema tebi.
Post je objavljen 28.03.2009. u 23:16 sati.