Marketing
Nije mi sudbina
Jučerašnji post izbrisao je blogeditor, a kopija koju sam za svaki slučaj ostavila u kompjutoru nije preživjela jer se dotični smrznuo na samu pomisao proturječja odluci blogerskog vijeća. Tako sam resetirajući sistem dobila još jednu priliku da o istome pišem dan kasnije iz drugačijeg kuta.
Dok mi se sivilo dana bahati iza prozora, a kapi kiše čekaju da promolim glavu kako bi se spustile niz moju kožu i kosu poput tobogana, ne marim što mi stražnjica ljubi stolac kao da je zaljubljena. U pomanjkanju kvalitetnog stvaralaštva s ove strane ekrana bacam ponos na tlo i tražim da mi se ispriča što me već danima drži podalje od tog priznanja. Ključno je dakle prepustiti se prirodi spram umjetnog stanja negacije kojim izbjegavam odvažiti duh na bezglasje. Nije sramotno ostati komotan kad se izgube inspiracija i riječi, nesputane i plodne, slasne poput kreme od vanilije koja odrješuje sve grijehe zazivajući nove.
Da mi je pobjeći oblacima što kašljucaju vodene kuglice i naći se među opojnim mirisima zelenog proplanka, bosim prstima na arheološkom pješčaniku istraživačkog tima ili prstima tapkajući po vrućoj šalici čaja u sobici kakvog pripovijedača uzbudljivih pustolovina. Srce mi zakuca brže nego na pomisao ispijanja besplatnih koktela na plaži gologuzih turista, iako bi u stanju trenutne nemogućnosti izbora pristala pobjeći bezbojnosti dana pod fleksibilnim uvjetima. Koncentracija me doduše ne napušta, svijest me ne kritizira, a polovičnost ustrajnosti plemenitim željama nije ugrožena. Pronalazim nova zrnca uspjeha u svakodnevnim navikama što mi govori da mogu izdržati i kad bi se radije predala, jer čini se da mi nije u krvi odustati kao ni biti imuna.
Post je objavljen 28.03.2009. u 16:38 sati.