Mene nije pretjerano briga, koji je tvoj problem?
Poanta je, da kad dođeš do jednog dijela, prestane te uistinu biti briga. Mnogo ljudi kaže da postoje važne i nevažne osobe u tvom životu, i nekako si svi uzimaju pravo da određuju tko ti je važan, a tko nije, zar ne?
Zapravo, na kraju upravo ti ljudi koji ti to govore - oni su nevažni. Oni ti jedini od svih nemaju pravo to govoriti, jer te najmanje poznaju i imaju najmanje obraza da ti to uopće kažu. Ostaješ potresen, ostaješ zbunjen, ostaješ zatečen istinitim riječima lažljivih ljudi... okreneš se i shvatiš kako je brzo prošlo. Prije samo šest mjeseci... tko bi rekao da stvari mogu tako ići? Loše? Dobro? Ne. Mislim da nije ni jedno ni drugo. Loše je zapravo isto što i dobro, samo malo manje egocentrično. Mislim da je samo prošlo.
Koja vam je prva misao ujutro kad se ustanete? Žalite li za proteklim danom ili za ovim koji slijedi. Uživate li u mirisu jutarnje kave ili samo pustite da proleti kraj vas kao dio navike? Uživate li u snovim čak i kad su noćne more? Da, moguće je uživati u noćnim morama - u lijepim snovima ne možeš biti junak.
Sunce. Lagani povjetarac. Otvorena livada, trava je mlada, tek iznikla, zemlja još vlažna od tek otopljenog snijega. Hladni povjetarac. Pogled ka istoku.
''Tako dakle završava?''
Osmijeh. Na čijem licu? Ne bih znala reći. Moje, njegovo, oba se miješaju.
''Misliš?''
''Ne znam. Ti mi reci.''
Pogled. Dodir.
''Zar uistinu ikad završava?''
Smijeh. Odzvanja u hladnom povjetarcu. U daljini izlazi sunce. Grimizno sunce, boja kraljeva.
''Ne.''
''Ne?''
''Gotovo je, sjećaš se? Vrijeme. Koje ide. Ne stoji. Čemu vječnost?''
''Gotovo je.''
S tim riječima, nestaje u grimiznoj boji istočnog sunca. Točka na i. Vidimo se u idućem životu. U ovom životu
Post je objavljen 28.03.2009. u 14:14 sati.