Jedna od veoma velikih osobitosti vezana uz Hrvate jest ta,da je sve do do Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.), službeni liturgijski jezik rimokatoličke crkve bio latinski, osim u nekoliko hrvatskih biskupija kojima je bila dozvoljena uporaba narodnog jezika u liturgiji zapadnog obreda, što je bio jedinstveni slučaj u rimokatoličkom svijetu.
Ta,uistinu velika posebnost često se umanjuje,ne naglašava,a upravo ona najbolje svjedoči o posebnosti hrvatske kulture...
Isto tako baščanska ploča iz 11 stoljeća veoma je rijedak,autentičan i na kamenu ispisan spomenik; primjer da se na narodnom hrvatskom jeziku i pismu (glagoljica) imenuje svoj narodni kralj (... Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji...),što je privilegija koju na svome narodnom jeziku mnogi veći Europski narodi poput Nijemaca ili Talijana još dugo iza toga nisu ostvarili jer nisu poznavali svog jezika i pisma.
U Hrvata se pod posebnom dozvolom Svete stolice,u misama upotrebljava narodni jezik (za razliku od latinizirane Europe),živi jezik čakavaca i ikavaca.
Iz tog vremena još i dan danas se pjevaju pojedine narodne,duhovne pjesme i molitve poput Plač Marijin,Oče naš ili "Va se vrime godišća" koja je prvi put zapisana u 15 stoljeću
(u prijepisu iz 15 stoljeća tekst glasi:
va se vrime godišća
mir se svitu navišća
skoze rojen"ja ditića
od svete dive Marije)
a praktički se u neizmjenjenom obliku i dan danas u crkvama pjeva u prigodi Božića.
Glagoljica i Hrvatski vernakular u službama Božjim nemjerljivo su bogatstvo i svjedočanstvo žilavosti i samosvojnosti Hrvata.
Pop Martinac oko 1500 god nakon strašnog poraza hrvatskog plemstva na krbavskom polju u Lici tuguje i piše kako Turci "nalegoše na jezik hrvatski"
U isto vrijeme 1501 god splićanin Marko Marulić na naslovnici svoje Judite piše "istorija svete odovice Juidt u versih harvacki složena"
Splićanin Dmine Papalić tada prepisuje Hrvatsku kroniku koja je napisana "hrvackim pismom"
U 16 stoljeću hvaranin Hanibal Lucić u posveti Jeronimu Martinčiću u svezi Ovidijeve pjesme Pariž Eleni piše:..."ja istu knjigu z latinske odiće svukši,u našu hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal...."
U 16 stoljeću Petar Zoranić jasno imenuje svoj jezik hrvatskim: ...." Ah,nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga....Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva,da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti,proslaviti i naresiti umili bi,da vidi mi se da se manom pačeli sobom sramuju i stide..."
Hrvatski atribut u imenovanju jezika je uobičajen tako da je pop Juraj Zubin u oporuci iz 1437 naveden kao "pop hrvacke knjige".
Psaltir Petra Fraščića iz 1463 je "saltir hrvacki"
1508 "Korizmenjak" su protumačili na "hrvacki" popovi Silvestar Bedričić i Pero Jakovčević jer su "rodom Hrvate".
(.....)
Važan nositelj državnosti osim spomena na davna i pradavna vremena "nekad slavnog Kraljevstva Hrvatskoga" i tadašnje kraljeve i knezove jest i sjećanje na srodnost,tj povezanost stanovništva u pojmu "plemići dvanaest plemena kraljevstva Hrvatske" (nobiles duodecim genrationum regni Croatie) od kojih je osim potpisa na pacti conventi iz 1102 (ugovor Ugarske i Hrvatske,tj rečenih hrvatskih 12 plemena) ostao trag i dan danas potomci koji se mogu prepoznati po današnjim prezimenima.
1. Čudomirići,
2. Gusići,
3. Jamometići,
4. Kačići,
5. Karinjani i Lapčani - trag je naziv mjesta Karin i Lapac
6. Kukari (KlLkarL), ovo pleme , vjerojatno je podrijetlom od Klukasa. - trag je naziv mjesta kod Vrlike, Kukari.
7. Lasničići (Lačničići),
8. Mogorovići, - trag je naziv mjesta Mogorić.
9. Polečići (Poletčići), - trag je naziv mjesta Poličnika.
10. Snačići (zvani i Svačići),
11. Šubići,
12. Tugomirići. Pleme za koje se drži da su od sestre Tuge (prema legendi Hrvati su doselili pod vodstvom petoro braće Kluk, Lobel, Muhlo, Kosenc i Hrvat,i dvije sestre Tuga i Buga) Nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicima kod Splita-njesto Tugare.
O tome svjedoči spominjanje ogranka starog hrvatskog plemena Tugomirića (Tugomorića) i Šubinića (Šubića) u dokumentu iz 1248 god. u kojem se spominje mletačko oslobađanje od poreza ljudima datog plemena koji su "plemeniti od starine"
Hrvatski kralj Zvonimir (1075-1089) je bio simbol krščanskog vladara koji je predstavljao simbol hrvatske postojanosti i otpora,te kao takav krščanski ideal narodnoga vladara,te je hrvatskim plermićima služio kao uzor i primjer.
Tako,u dokumentu iz 1527 g. " velikaši,prvaci i vitezovi Kraljevstva Hrvatske" iznoseći pritužbe kralju Ferdinandu glede neispunjenih obećanja glede obrane od Turaka pišu otvoreno:
"Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći zabilježeno, da je ijedan vladar silom zauzeo Hrvatsku, već samo se poslije smrti našega dobre uspomene posljednjega kralja Zvonimira slobodnom voljom pridružili ugarskoj kruni, a sada Vašemu veličanstvu"
U 14 i 15 stoljeću u dokumentima se spominju i "dobri Vlasi krune kralev"stva ugarskoga v Hrvatih" (dokument iz iz 1433g)
Nadiruća Osmanska opasnost bila je nadahnuće mnogim hrvatskim pjesnicima,piscima i pripovjedačima da osnaže svoje domoljubne i vjerske osjećaje.
Hrvatima je oduvijek lik Bogorodice bio blizak i cijenjen,bilo kao narodni kult,bilo kao vjerski simbol patnje i pravednosti.
O pobjedi Hrvata nad Turcima u bitci za Sinj Filip Grabovac 1715 piše:
"Kad na večer Gospojine,
strah dopde,kolda munja sine:
pogiboše pomamnjeni Turci,
Sinj grad osta u hrvatskoj ruci.
Gospe ima svakojaka lika:
to,rekoše,njezina prilika.
Lipe moći,u nje su pomoći,
ona liči svake nemoći.
Žalosteći se nad sudbinom Hrvata nad kojima u bitci premca nema,a u miru naivno srljaju poput guske u maglu kako je poslije prnoicljivo rekao veliki Radić Filip Grabovac spjevao je još jednu pjesmu baš o tom usudu.
"Od naravi i ćudi Arvacke"
Da b' Rvati skladni bili,
ne b' ovako žalost pili:
reko, da bi sklad imali,
svim bi svitom ti vladali.
Na oružju junak vrli,
svaki kralj ji zato grli
i na službi svojoj drže,
pak s' među se oni prže.
Kad kralj oće da kog srve,
tad Rvate meće prve,
a dobitak kad se dili,
tad pitaju:
"Gdje ste bili?
" Vino nose, vodu piju;
zašto krvcu prolivaju?
To goleme jesu stvari,
al na njima jest grih stari.
Gdi postanu godi rati,
svaki kralj ji zove brati,
a kada se oni smire,
nikakve su, vele, vire.
Ne miluje neg već kara,
žive peče, mrtve para.
Nevolja je tugu zvala,
rđa bo je vrilo zala.
Napala je na nje rđa,
stvar nemore biti grđa.
Među se se biju, kolju
i u kući i napolju.
Što u glavu godi vrže,
to mu niko ne istrže.
Na oružje, veselo, jaki
, drugi narod ne bi taki.
Priuzeše zemlje, grade
, jedno drugo sada krade.
Dobra, koja prije biše,
sad se u zlo prominiše.
Da bi reka, tebi paka,
sad nji dila sva s' opaka.
Ne poznaju roditelja
nit imaju prijatelja.
Svako oće mudro da je,
podbuđuje vižle, laje.
Svako znade odgovore,
ide sa zla sve na gore.
Stara ljubav nije bila,
da j' rvackunadodila;
milosrđa i ljubavi
sve s' okrenu u grubavi.
Sluša ženu a ne brata,
što mu laje iza vrata.
Stoji kao i sirota,
rugo svita i sramota:
ne imade on pameti,
nego samo znade kleti.
Jednom lipo kako cvaju,
sada kano psine laju.
Ako to Bog ne providi,
evo gore sve to slidi.
Žalosni su kako slipi,
ti pomozi, Bože lipi!
Hrvati su sa svojim metrinjim jezikom u liturgiji imali jaki vjetar u jedrima,što je zaključio i Adrian Hastings (1929-2001) engleski povjesničar i znanstvenik koji se bavio crkvenim ispitivanjima.
Hrvatski srednjovjekovni apokrifi poput glagoljicom pisanog apokrifa iz 13 stoljeća "djela Pavla i Tekle" nadopunjavali su Sveto pismo i utjecali na hrvatsko zajedništvo.
U tomu su utjecali i djela poput Hrvatske kronike iz 12 stoljeća,tj ljetopis popa Dukljanina u kojemu se ocrtava ideal narodnog zajedništva u vjeri i bratstvu.
Splitska nadbiskupija kao nasljednica drevne antičke ,i starohrvatske salonitanske metropolije koja se protezala sve do Siska i Dunava prije najezde Osmanlija imala je i u svome imenu simboliku i čast svoje prethodnice,tako da splitski nadbiskup (1616-1641) od pape dobija naziv primas Dalmetiae atquee totius Croatiae.
Odredbe splitskog sinoda 1688 g. su prevedene na hrvatski jezik i napisane bosančicom za potrebe "klera harvaskoga",a u odredbama se naglašava da je "Stipan Kusmi arhibiskup splicki inada solinski i sve hrvacke zemle"¸,a ndbiskup spltski Cupilli sam sebe 1714 g. titulira se kao "po milosti Božjoj i Svetoga Pristolja Apostolskoga Arbiskup Spliski,parvi Dalmacie i sve Hrvacke zemlja"
Hrvati su imali svoje pravo i svoje zakone veoma rano.
Ono je važilo južno od Gvozda (Banovina,ispod Siska) ,a tumačilo ga je Kninski sudbeni stol,a tumači su bili "starci" (homines antique Chroacie),tako da su Mlečani uzeli u obzir dato starodrevno hrvatsko pravo 1459 g. intersirajući se za pravo područja u koje su došli.
Hrvatski jezik nije,kako su nam godinama tumačili "ukradeni" jezik nekih drugih istočnih susjeda,nego upravo suprotno,on je živi dokaz hrvatske opstojnosti koji je donekle narušen novosadskim dogovorom (1954 g.) kompromiseretvom i jugoslavenštinom,ali to ne umanjuje nimalo činjenicu tko je i što hrvatski jezik.
Franjo Glavinić (1585-1652) Istaranin koji je živio na Trsatu iznad Rijeke piše da želi ugoditi "bratji i vernim,a navlastito Hervackomu jeziku i mojim Istrijanom..."
Riječanin,glagoljaš Juraj Manzin koji je umro 1680 je napisao Misal hervaski "na boxiu hualu,i hervaskoga yazika prosuoechenie.."
Trsatki urbarij iz 1610g je od "nimškog jezika na hervacki probrnjen".
...."ovi urbar tersatski od nimškoga jezika na hervacki jezik moju vlastitu ruku i pravo i verno prestomačih..."
Pjevajući o ratu između Jure Kastriotića i Venecije 1447 god.
veliki makarski narodni pjesnik Andrija Kačić-Miošić (1704-1760)
govori o "Hrvatim na glasu konjicim" i junacima.
U pismi od kotorskih vitezova Marko Pletikosa sa otoka Pašmana je "dika hrvatskih vojnika".
Kaštelanin Ivan Kumbat od mletačkog dužda dobiva "đenerlstsvo od hrvatske vojske za junaštvo",a Rotundić bijaše "dika od Hrvata"
Omišanin Juraj Kulišić je bio "đenera od vojske hrvatske,arbanašpke i hercegovačke",a drugi Omišanin Vincenco Despotović je "slava hrvatskih vojvoda još i svega slavnoga naroda"...
Za Kačića Miošića Boka Kotorska je "dika od Hrvata"
Čak i nakon osvajanja od strane Turaka,dio između rijeke Zrmanje i Cetine i sami Turci nazivali su dvadesetih godina 16 stoljeća "vilajet Hrvati"
Na području Poljica istočno od Splita upotrebljava se hrvatska čirilica tzv bosančica.
Tako 1688 g. za potrebe poljičkog klera se prevode zaključci odredaba dijecezantskog sinoda splitske nadbiskupije,pri čemu se navodi da je od 36 župa samo 8 s latinskim bogoslužjem,a preostale su "kuratije arvacke".
U spomenutom prijevodu govori se o "kleru hrvaskom,izgovoru harvackom i arvaskim slovima"
U Zadru 1700 g. nalazimo primjer da se svećenik glagoljaš potpiusuje sa "kapelan od nacjuna Hrvatskog"
Na otoku Cresu 1717g. u Martinščici nije nije prihvaćen fratar koji nije znao pričati hrvatski,a izvor iz tog vremena ovako opisuje događaj:
"Premda naša Provincija nije dužna držati fra Antona Kavranića.toliko radi da je sin provincije Asižanske,koliko da nezna oficijati harvaski,zato sew dekretuje,da ako bude stati u ovoj provinciji,oci m.p. nimaju dati nlicenciju za rediti se oid pištule,dokle kodar ne počne štiti pristojno harvaski;a od Vanjelja ne bude oficijat harvaski"
Augustin Šiško veliča Đuru Bana Peraštanina koji je 1716god. poginuo u boju sa Turcima kod Drača:
Od Harvatske stare ruke
Odkle pleme naše ističe
Potribno je Turske puke
Mač oholi naš da siče
Kripos,koja Đura uznosi
Na zamierne časti ove
Svoj Harvatskoj zemlji nosi
Slavu,sleve od njegove
P.Knežević je 1725 god napisao Missu u Harvatski Jezik.
Važnu ulogu u osvještavanju naroda imalo je glagoljaško sjemenište u Priku kod Omišu osnovano 1750 god.Glagoljaški kler se nazivao "rvacki kler",a sjemeništarci su se nazivali "žakni arvacki",dok su ih talijnski nazivali "cherici illirici"
Zadranin G.Parma napisao je 1793 god knjižicu za poljeprivredu "Nauk za texake od Dalmacije..prinesen u harvaski jezik"
Post je objavljen 27.03.2009. u 12:01 sati.