Pregled posta

DAN 26, 24.03.2009. - Kako je to kad se uloge malo zamjene (Kathmandu, Nepal)

Flavours Cafe & Restaurant -pronašao sam jutros ovaj dražestan lokal za doručak. Nalazi se prekoputa bodhnathske stupe. Po neuglednom ulazu moglo bi se zaključiti da je riječ o običnoj prčvarnici. No, prvi dojam može ponekad prevariti. Iza tog neuglednog ulaza nalazi se kafić/restoran po zapadnjačkom modelu. Nije ni čudo da je pun. Stolovi su raspoređeni po lijepo osmišljenom unutrašnjem dvorištu, a neki su i na terasama. Flavours ih ima dvije, a jedna od njih čak ima i direktan pogled na stupu. Svaki normalan čovjek bi rekao: “Bježi od tamo! Cijene su sigurno za poludit'!” I jesu. Cijene su za poludit', ali u dobrom smislu. Hrana je jeftina i ukusa. Naručujem donut s čokoladom iz vlastite pekarnice te lagani doručak koji uključuje dva jaja na oko i jedno od najbolje spravljenih kuhanih krumpira s lukom i rajčicom koje sam u životu probao. Ovdje mi nije teško ostaviti 10% bakšiša.
Što se tiče mog stanja, sve se normaliziralo. Onaj stari sam. Spreman za nove pobjede. Minibusom se vraćam u Kathmandu da završim jučerašnju priču. Ovaj put me na ulazu u Durbar pitaju za kartu. Šteta što svi ovi napasnici, od vozača taksija i bicikl rikši preko ponuđača hotela i restorana do raznih trgovaca i wannabe vodiča, ne trebaju također platiti kartu. Trg bi se brzo očistio. Danas imam osjećaj kao da su još naporniji nego jučer, a osim njih tu je i prometni kaos jer trg nije zatvoren za promet. To mi baš ne ide u glavu jer turisti plaćaju ulaznicu da bi vidjeli trg pa bi se to trebalo nekako urediti. Ulaznica ne pokriva ulaz u niti jednu građevinu pa je, kad malo bolje razmisliš, paradoksalno da se plaća ulaznica za trg. To je skoro kao da u Zagrebu počnemo turistima naplaćivati ulaz na Trg bana Josipa Jelačića. U prilog priče da bi se Durbar trebao zatvoriti za promet ide i činjenica da je trg pod zaštitom UNESCO-a, a to bi trebalo uključivati i zaštitu od ispušnih plinova nepalskih prometnih starudija.
Danas sam izrazito bitchy, kako bi rekli Englezi. Dosta mi je potezanja za rukav tako da sam odlučio cijeli dan igrati malu igru s ovim parazitima. Odlučio sam biti što neljubazniji. Tako ja sjedim na zidiću na ulazu u trg i odmah mi prilazi prvi kandidat:
“Hello, sir! Where from?”, po izgledu bih rekao da je prodavač nečega.
“Don't even try shitting with me! Not interested whatever you're selling. Buzz off!”, odriješit sam ja.
“But sir, I not selling. Only look my shop.”, uporan je.
“Goodbye.”, zaključujem ja razgovor i okrećem se na drugu stranu. Tip odlazi.
Malo kasnije šećem ja Durbarom i prilazi mi neki tip. Rekao bih da je jedan od onih samoprozvanih vodiča:
“Hello, sir!”, kaže mi.
“And goodbye!”, odgovaram mu ja dok on osupnut ostaje iza mene. Nakon par sekundi se pribrao i ipak mi odlučio ponuditi iz daljine svoje vodičke usluge.
Sljedeći kandidat je neki dječačić, prosjak po zanimanju. Prljav je i u razderanoj odjeći:
“One dollar sir.”, ovaj se ne zadovoljava ni s 'one rupee'.
U ispruženu ruku stavljam mu 10 lipa i popratim to osmijehom od uha do uha.
Bilo ih je još. Ne želim ih sada nabrajati. Šteta što sam tek pretposljednji dan došao na ovu super ideju. Odlučio sam da ću se definitivno vratiti u ovaj dio svijeta samo da bih zajebavao ovu parazitiju. Sviđa mi se ova zamjena uloga. Zašto bi oni zajebavali samo mene?!
Što se tiče trga, ako se malo neutraliziraju zvukovi i mirisi, zaista je fantastičan. Nije prevelik. Može se u pet do deset minuta proći s jednog na drugi kraj. Građevine su uglavnom iz 17. i 18. stoljeća, ali ima i onih nešto novijeg datuma. U središtu je Hanuman Dhoka, stara kraljevska palača (koja se može razgledati iznutra uz dodatnu pristojbu, ali s obzirom da fotografiranje nije dozvoljeno kao ni unošenja ikakvog ruksaka, odlučujem je preskočiti), a oko nje smješten je čitav niz što manjih što većih hramova, naravno hinduističkih. Naime, 81% Nepalaca opredjeljuju se kao hinduisti, 11% kao budisti, a 4% kao muslimani. Većina hramova na Durbaru je zatvorena za posjetitelje, ali mislim da je dovoljno izvana diviti se nevjerovatnim drvenim rezbarijama na fasadama. Također ovdje nailazim na sadue, hinduističke svete ljude. S obzirom da od turista zahtjevaju ne tako malene svote za fotografiranje, nisam siguran da li su oni pravi ili lažnjaci.
Od Durbara krećem malo po okolnim uličicama, ali vrlo brzo odustajem. Sam Durbar je poprilično čist, ali čim se čovjek makne od glavnog trga, počinje gomila smeća u pokrajnjim ulicama. Zatekao sam sebe u mislima dok gledam svo to smeće, ali i ljude od kojih je velika većina jako prljava. Kako to da je hinduizam tako izrazito prljava religija? Ni islam ni budizam ni sikhizam nisu ni približno tako prljavi. Ali hinduizam... Za nepovjerovati. Odmah se vidi golema razlika između npr. jednog budističkog i hinduističkog hrama ili jednog budističkog i hinduističkog grada. Gledam ove prljave ulice. Ne samo da je posvuda smeće tipa plastičnih boca i vrećica, tetrapaka, već svako malo naletim i na govno na ulici. Da li je životinjsko ili ljudsko, ne bih znao. Ali da je i ovo drugo, ne bi me iznenadilo. A uz to smeće ljudi jedu i piju, drugi spavaju na cesti. Odvratno. Došao sam do zaključka da su hindusi gori od životinja. Jer ni životinje ne seru i pišaju tamo gdje jedu i spavaju.
Vraćam se u Bodhnath taman na večeru u sada već mom omiljenom restoranu – Flavoursu. Nekako mi se i dalje jede pizza pa naručujem jednu margheritu. Odlična. Mislim da ma što naručiš u ovom restoranu, ne možeš pogriješiti.