Kada smo bolesni a netko nepoznat nam pruži čašu vode, približi stolić s hranom, previje nam ranu, presvuče nas – takva pomoć nas ispuni zahvalnošću i gane nas. Kad smo usamljeni, osumnjičeni, osramoćeni ili optuženi, a netko nama nepoznat se za nas zanima, naša je zahvalnost beskrajna. Jedno je pomaganje kada nam svima ide dobro, a drugo kad je tko usred muka i stradanja. A ako onoga tko pomaže to još i stoji novca, ugleda, dobroga glasa ili čak položaja pa i života – takvo pomaganje nema cijene – na tragu je Božjega sebedarja.
Šimun Cirenac takav je netko, Isusu nepoznat, a pomaže mu nositi križ. Pred očima vojnika, pred svjetinom, pred rodbinom i 'poštenim ljudima' – uprljao je svoj dobar glas noseći osuđenikov križ na putu do stratišta. Nismo dobri ljudi dokle god se držimo prikrajka, dokle god jako pazimo na svoj dobar glas, dokle god nas ne boli bol patnika, dokle god se nismo umiješali da bismo pomogli nevoljniku. Nismo dobri ljudi ako nismo izučili umijeće pomaganja bez uzdarja, bez priznanja i pohvala. Cirenca je pomela povijesna pozornica, ali je upisan u patnju Sina Božjega.