U današnjem čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo Isusa koji dolazi do kupališta u Jeruzalemu i tu susreće bolesnika koji je trideset i osam godina trpio od svoje bolesti. Na trijemovima tog kupališta nalazilo se mnogo bolesnika slijepih, hromih, uzetih i čekali su da izbije voda. Anđeo bi Gospodnji, naime, silazio od vremena do vremena u ribnjak i pokrenuo vodu: tko bi prvi ušao pošto je voda izbila, ozdravio bi makar bolovao od bilo kakve bolesti.
„Želiš li ozdraviti“ pita Isus bolesnika koji je tako dugo čekao svoje ozdravljenje. „Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe“ odgovori mu bolesnik.
Možda ćemo se sada ovdje užasnuto zapitati kako je to moguće. Zar se ne nađe nitko za to dugo vrijeme da pomogne tom čovjeku? Kako se on osjećao? Što je taj čovjek proživljavao? Tolike duge godine ostavljen i zaboravljen. A sam sebi nije mogao pomoći.
Ali kada pogledamo oko sebe vidjet ćemo da je i danas isto. Bez neke velike razlike. Mnogo je i danas onih koji su uistinu potrebiti pomoći ali su zaboravljeni i od svojih najbližih i od društva koji bi svi trebali da se skrbe za njih. A koliko je tek još i više onih duhovno slijepih i uzetih? Tko će se zauzeti za njih? Tko će njih dovesti do Izvora Života?
Gledajući svoj život i sama sam duge godine bila duhovno slijepa i uzeta. Ali to nisam ni znala ni shvaćala. Do trenutka kada više nisam bila zadovoljna životom. Naoko ništa se nije promijenilo, sve je bilo isto, a ništa nije bilo isto. Moje srce je plakalo jer i pored svega što je imalo bilo je prazno. I tada dođe trenutak milosti Božje za mene. Primih tada Isusa Krista u svoj život. Iako je sve drugo ostalo manje-više isto ja nisam bila ista. Isus me dan za danom ozdravljao od mojih duhovnih bolesti i sve više i više me ispunjao svojom ljubavlju. I neprestano zahvaljujem Bogu za tu silnu milost koju mi je darovao.
Isto tako znam da Bog želi svima darovati milost novog života. Ali mnogi su se zapetljali u svjetovnom životu i nisu niti svjesni svoje duhovne sljepoće. Tko će se zauzeti za njih?
I to je upravo naša zadaća. Zauzeti se za i tijelom i duhom bolesne, nemoćne i sve koji su potrebni pomoći. A mnogo je takvih. Svoje žrtve i svoje molitve za njih trebamo donijeti pred Isusa. A On će u svojoj ljubavi i milosrđu mijenjati mnoge živote. Nemojmo se nikada umoriti čineći dobro i moleći za našu braću i sestre. Kako reče i sveti Pavao: „Neka nam ne dodije činiti dobro: ako ne sustanemo u svoje vrijeme ćemo žeti“ (Gal 6, 9).
„Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom, kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem“ (Kol 2, 6-7).
Nemojmo dopustiti da brat pored nas nema nikoga da mu pruži ruku, nikoga da ga dovede do Izvora Života.
Ljiljana
Post je objavljen 25.03.2009. u 15:56 sati.