Marketing
Eto me doma....
Sjedim ja tako u metrou, i sms-am se na hrvatskom. Pored mene sjedi žena, onako, sva zamotana, i čita nešto na arapskom (prvi put da sam uživo vidjela da netko prakticira ta slova). Preko puta mene dvije Njemice, pričaju sve u šesnaest.
Francuze nisam čula, a nije da ih nije bilo. 
Uglavnom, da. Nisam pošla pričati o tome.
Neki dan, otišli nas četvero (T, M, B i ja) malo u šetnju. Gdje ćemo? Ajde, ima neka zgodna šuma malo podalje od Pariza (ne znam kako se zove).
Otišli lijepo tamo, blaženi mir i tišina. Šuma je baš šuma, nije park, sva gola jer je listopadna, i primjetili smo dosta konjskih tragova (i potkovice i balege). Nije nas se nešto dojmila, iako sam uvjerena da je prelijepa kad zazeleni.
Nakon što smo se poprilično prošetali, mi žene smo tvrdile da smo hodale bar dva tri kilometra, a muški su rekli da je jedva bio kilometar. 
Ok, išli smo polako i sve to, ali ja i dalje tvrdim da je bilo između dva i tri. Je li tako Tijana, slažeš se sa mnom? 
Uglavnom, malo zraka, malo hodanja, tišine i mira, i ogladnili smo kao vukovi. Gdje ćemo? Aha, ima u predgrađu Pariza jedna pizzerija, kažu, najbolja u Parizu. Nitko od nas nije bio u njoj, ali eto, otprilike znamo gdje se nalazi. Odnosno, M zna.
Super.
Levallois je krasno jedno predgrađe, zapadno od Pariza, spojeno sa gradom direktnom metro linijom i broji oko 80 000 stanovnika. Većina tih stanovnika su mlade obitelji sa djecom. Zgrade su lijepe, balkoni su veeeliki, a općina se dobro brine o njima. Baš onako, poželjno za život. Ulice su mirne i sigurne, i pogađate što? Prepune pizzerija 
Išli smo od jedne do druge i tražili zelenu tendu. Nakon što nam je već postalo poprilično hladno, a postali smo i malo više gladni, napokon nam se ukazala. Sve tende do tad su bile crvene, bijele, plave, šarene, ali zelene nigdje.
Uđemo.
Prazno.
Nije još vrijeme za večere.
Vlasnik nas dočekuje kao da smo najrođeniji.
Smješta nas za stol, brblja na talijanskom. Ako možete zamisliti Andy Garciu za tridesetak godina, onda ćete dobiti i sliku.
U stvari, dvojili smo, jel liči na Garciu ili na Pacina iz Godfathera.
I priča on nama specijalietete kuće, nabraja sve što ima, mi čavrljamo s njim. Tj, ostatak ekipe jer ja ne znam talijanski.
U trenutku kad je otišao donijeti nam piće, stol pored nas je zauzeo jedan par.
Mi smo nešto pričali, ogledali se oko sebe i zaključili smo jedno.
Ovaj je vlasnik došao iz Italije prije 30 i više godina, otvorio je pizzeriju i od tada je nije renovirao.
Bijeli štokovi u poluraspadu.
Zelena boja drvenarije se počela guliti.
Zavjesice na prozorima.
Slike raznih glumaca po zidovima (većinom iz Godfathera )
Slike Venecije. U boji.
Razni detalji.
U stvari, vrlo simpatično.
Već smo počeli i sumnjati da to možda i nije najbolja pizzerija u Parizu, kad čuješ sa susjednog stola (na francuskom):
"Oprostite, odakle ste vi?"
I tako se razvila komunikacija. Oni su brat i sestra, rođeni u Parizu ali "svako lito idu u Istru". Sestra "živi toteka" a brat je "malo dalje od Pariza".
Oduševili smo se!
Govore onaj pravi 'trdi' istarski govor, onako kako su ih učili njihovi stari. Vole Istru jako i jedva čekaju ljeto da idu.
I da, ovdje je hrana dobra ("a toteka je sve domaca hrana") , ali to ipak nije najbolja pizzerija u gradu. Ona se, naime, nalazi (žena vadi blokić i olovku): "grete livo pa onda malo nutri". 
U međuvremenu smo i naručili i dobili hranu.
Brat i sestra su naručili patlidžane s nečim (kako znam? Pa vlasnik nam je, noseći, pokazao što oni jedu, da vidimo kako to izgleda), a mi smo naručili pizzu "iznenađenje od šefa kuhinje" (ispod toga piše "ako je pri raspoloženju")
Bio je.
I pizza je bila više nego solidna.
U stvari, ja ne mogu biti nikakav žiri za pizzu jer nisam baš ni ljubitelj i sve su mi dobre, tj. sve su mi ok. Ekipa je, međutim, rekla da je ovo sasvim solidna pizza, ali da su jeli i bolje.
A na njoj je bilo svega. Od dinstanog luka, patlidžana, do sira i salame.
Uglavnom.
Strašno zanimljiv dan smo imali.
Ali ja se raspričala o hrani.
A u stvari, cijelo vrijeme mi se u glavi vrti pjesma "Vraćam se tebi Seko, makar mor'o plivajući preko, vraćam se tebi Sekice...."
Ili, da bi vam bilo jasnije "Eto me doma, bolje volje sam 'odma, na materinoj spizi...."
A mater će praviti raštiku.
Možda i pastrve.
Ah.
Aaaah.
Aaaaaaaaah
Ma nije bitno.
Putujemo sutra, pa opet stavljam blog na zamrzavanje, jer me neće biti nekih 10-12 dana.
Pozdravljam vas i uživajte.
Ja znam da ja hoću
(puturist.com)
Post je objavljen 25.03.2009. u 12:49 sati.