Prijatelj me izda, ja mu razlog dade
sad na štapu jednu recku više nosim
istina mi zalud, tim` se ne ponosim
sada mi samo njegov spomen ostade.
Riječi mi nikad nisu, k`o da prosim
dug je jezik taj što prijatelje krade,
hoće slova da se istog trene svade,
pa jezikom oštrim, k`o s kosom kosim.
Utjeha mi nije ponos il` istina
nit me tješi blagost koju nisam dao
već iz ovog` stiha sva srca vedrina.
Poznam ceste po kojima je hodao,
sam po svojoj kročim, bojim se daljina
jer sad spoznah te samoće besmisao.
Post je objavljen 25.03.2009. u 08:33 sati.