Pregled posta

DAN 25, 23.03.2009. - Parazitija (Kathmandu, Nepal)

“Reconfirmation, reconfirmation and reconfirmation!”, tako savjetuje Lonely Planet na pitanju letenja iz Kathmandua. Za tri dana napuštam Nepal i iako je Jet Airways jedna od pouzdanijih aviokompanija, sigurno je sigurno. Odlazim do njihova gradskog ureda ne bi li potvrdio svoju avio kartu. Preko telefona se to nije moglo napraviti. Bez imalo muke – mission acomplished! I iskorištavam situaciju, s obzirom da se nalazim skoro u centru grada, da napokon provirim u Kathmandu, nepalsku prijestolnicu. Do sada sam vidio samo neke rubne četvrti i autobusni kolodvor Ratna i to na mene nije ostavilo nimalo pozitivan dojam. Da li mi se slika Kathmandua može promijeniti? Prvi dojam je prvi dojam. Ali kakav je drugi?
Kathmandu se možda doima seocem u usporedbi s New Delhijem, ali s New Delhijem ima nešto veoma slično – ljudi su svi odreda dosadni. Nisam ni provirio u centar grada, a već sa svih strana skače na mene parazitija – mladi i stari nude mi hotelske sobe i restorane (da naravno poberu masnu proviziju), drugi me vuku za rukav da uđem baš u njihovu trgovinu (iako mi ne pada na pamet išta kupovati), treći nude marihuanu, četvrti ti su najdosadniji – vozači bicikl rikša koji, i ako ih ignoriraš, uporno te prate još sljedećih desetak sekundi kao ono “ovaj turist je možda malo nagluh i poluslijep pa me ne čuje ili vidi. Isplati se još malo uvaljivati mu se u lice.” Treba punih deset sekundi da ovim rikšašima napokon dođe do mozga da ovaj turist jednostavno nije zainteresiran. Deset sekundi! Vjerujte mi, mjerio sam vrijeme. A onda su tu i prosjaci kojih još u Nepalu nisam vidio. Dok ručam odličnu pizzu u La Dolce Vita talijanskom restoranu gledam ih kroz prozor. I sve druge dosadnjakoviće. Neće oni na lokalno stanovništvo, ma kako bogatije ono izgledalo. Jednostavno će besposleno ljenčariti uz cestu. Ali kad se ukaže bijelac, odmah skaču na njega. “Bijelac ima hrpu para i dat će ga nama jer što će one njemu.”, tako razmišljaju ovi prosjaci. I vidim da im nitko ne da pare ili ulazi dosadnjakovićima u trgovine.
Thamel je nešto kao backpackerska četvrt središnjeg Kathmandua. Prepuna je jeftinih hotela, kafića i restorana. Zatim su tu te razne suvenirnice i druge trgovine pa pekarnice pa masažernice pa... Nema im kraja. A na fasadama kuća toliko je natpisa da ne znam tko se snađe uopće u ovom kaosu. Poput Pokhare i u Kathmanduu, posebice u Thamelu, sve je podređeno turistima, ali za razliku od Pokhare gdje si se mogao koliko toliko normalno prošetati, ovdje je to nemoguće jer sa svih strana skaču na tebe poput skakavaca ne bi li ti na ovaj ili onaj način oteli novac. Hvala Bogu da ovdje ne spavam i da sam u zadnji tren odlučio spavati u Bodhnathu i odandje raditi izlete u Kathmandu. Pa samo je pola sata vožnje od Bodhnatha do Kathmandua! A drugi svijet.
I probijam se ja kroz ulice Thamela, čak pronalazim i neke mirnije kutke sa zanimljivim što hinduističkim što budističkim hramovima i stupama, ali cijeli ovaj grad me čini živčanim. Siguran sam da je to dijelom i zbog mog delikatnog stanja iako je sve bolje i bolje. Zaključio sam da je najbolji lijek baciti se na domaću spizu. A najbliže domaćem u Nepalu je talijanska kuhinja pa još od sinoć u sebe trpam isključivo pizze i coca cole. Još uvijek moram razmišljati da se ne udaljim previše od nekog WC-a, ali nije nimalo loše kao jučer. Pizza lijek djeluje!
Današnju šetnju Kathmanduom završavam na Durbaru, glavnom gradskom trgu. Trg je zaista veličanstven i prepun malih i velikih hinduističkih hramova u obliku pagoda, a tu je i stara kraljevska palača čiji je jedan dio izgrađen čak u neoklasicističkom stilu i mogao bi se bez imalo truda uklopiti u bilo koji europski grad. Čitav je trg pod zaštitom UNESCO-a i za njega se plaća ulaznica. Iako me nitko na ulazu ne pita za kartu, odlučujem da je bolje ne švercati se jer ako me uhvate, kazna mi ne gine. Odlazim do blagajne i kupujem kartu te besplatno radim tzv. visitor's pass koji mi omogućava da se za iste novce vratim na Durbar i sutra ili preksutra, zapravo koliko god želiš.
Detaljnije istraživanje Durbara ostavljam za sutra. Danas sam se dosta naprezao. Kod Ratna Parka, gdje upravo nepalska vojska ima nekakvo konjičko natjecanje, pronalazim minibus za Bodhnath.