Zadnji log in prije trideset i pet dana. Jedanaest neobjavljenih postova, četrdeset i osam u kantici smeća, objavljenih sto trideset i jedan. Započetih i nenapisanih, zapisanih u bilježnice i papre i neobjavljeni, te oni nastali u glavi i ishlapili tokom vremena... više od otpada. Skalski gledano, imam skoro jednak broj neobjavljenih i objavljenih, između kojih stoji jedanaest skica. Je li to ravnoteža? Nisam niti sam više siguran.
Nemam teme posta. Kao i inače. Postao sam pre aktivan. Pasivan. Kako? Idem u školu. Igram se na kompu. Odem u drugu školu. Malo učim, malo se zabavljam. Radim. Idem spavat. Slične vrtnje iz dana u dan. Bez zvanja na mobitel. Bez slanja SMSa osim radi škole i tu i tam kojeg dogovora između Pascala i mene. Inače ništa. Tiha, pasivna inaktiva socijalnog života, osim interneta... no metrijalne stvari ne zamijenjuju ljudski dodir. Nisam depresivan, bez brige.
Samo sam žalostan.
Čovjek se mijenja. Svi to znamo. Svima nam to jasno. Mnogi se protiv toga a mnogi traže upravo tu promjenu, mjenu smjera i načina naših života, koji su prekratki. Sa petnaest godina sam mislio kako je svijed ispred mene koji me čeka. sa šesnaest godina sam bio ushićen pojmom da kontroliram svojom sudbinom i da ju gradim. Sa sedamanest sa živio punim plućima među ljudima, gradeći i uživajući u svome životu (i uz par tuga naravno). Veći dio osamaneste godine sam bio u osjećaju da imam obitelj i ljubav za koju se brinem. Tad sam sam sebe popiknuo i ne znam jesam li još sletio. Ili sam nastavio hodati? Ili još stojim i čekam, gledam uokolo? Ili se pojašam kao da se ništa nije dogodilo? Što god da je, znam da promet auti i životi drugih ljudi konstantno prolaze pored mene, uvijek aktivni, nikad pasivni. Sa devetnaest godina uviđam da je moj život odavna započeo, da ga već jako dugo gradim i da sam bio u takvoj iluziji, da poželim zabaciti glavu i prekriti uplakano lice umornim rukama koje teže za... izgubljenim snovima. Kao onaj poljubac pod kišom.
Neke stvari, koje sam znao, mislio sam, nezanimljive mi. Izgubio interes jer sam znao priču. Imao prerasude o dubinama i nisam dalje u njih išao. Kao ova mala kantica smeća na stolu. Kanta je, ista kao ove koje doma u dvorišu imamo koje punim svakidanšnjim ostacima potreba za preživljavanje, samo kaj nije zelena već plava i jednostavna. Tko bi držao da ja unutra držim vrijedne stvari, a ne smeće? Površina me zaslijepila. Uvidivši i shvativši vlastite pogreške, žalostan sam. Tužan. Plače mi se. No nemam za što suze lijat.
Tko je lud? Tko je zbunjen? A tko normalan? odgovor na svako pitanje važi pod odadatnim jednim, našim dragim kad. Volim to pitanje. Kad? Vrijeme je dragocijeno. Ne volim ga tratiti. Možemo dobiti odgovor na zašto. Ili ga čak i razumijemo. I sve se u međuvremenu riješi. Možda se ne izračuna do kraja, no znamo zadati zadatak, znamo tko je što i što se sa čime dijeli, množi, zbraja i oduzima. No završetak se ponekad jednostavno neda. Sljedeće drago pitanje mi je gdje. Zašto? Zato jer razumijem stvari. Znam što je. Njezin indetitet. Znam kakva je. Znam što je. No, gdje je? Kad je? BIla? Ili je prošla? Ili je tu? Di je?... Ja ne vidim je.
I tako, pogledah iza sebe. Stao sam na svojem putu da vidim kroz što sam sve prošao. Ali ja nemam auto. Sležem ramenima i gledam zatim, tko je sve prošao. I ugledam mnoge stvari. Od svih stvari koje bole.. bole i sad. No ostale stvari su postale tako divlje da je ovima stao već sat. Kazaljke upućuju na isto duge mjesece sad. Sad mi je žao. Jeli to zbog moje bezvolje ili zbog bijesa, zbog mog postignuća ili uprtosti ka zvijezda? Što god da onda bilo, drugačije na taj sat gledam. Uporno kuca dalje, sretan ili tužan ja, on kuca, kuca i kuca. Poželio bih i ja kucat. Imao bih više svrhe nego sad.
Uvijek gledaj okolinu. Promatrao druge ljude i upućivao na njihove pogreške. Rješavao bih njihove probleme i pružio ruku kada god trebali moj prst ili cijelo rame. Danas shvaćam da sa svime se mora suočiti sam. Ne rješavam tuđe ljubavne probleme. Neću više utjcati na njih. Ne želim više drugim ljudima na taj način pomagati. Što će biti s njima, kada ja odem spavati? Mnogi nisu znali kuda poć i zvali Filipa "Upomoć!"! A naš Filip spava. I spavam. Spavam. Ne budim se. Dišem. Uši slušaju, mozak uzihnjuje sve u najmanji šapat... tik-tak... noćna mora će doći ovem putem sad... tik tak... tik tak.
Tik...tak...
Tik... tak.
Tik tak.
Tik tak....
...a život i dalje kuca, ide naprijed... sam.
Post je objavljen 25.03.2009. u 02:47 sati.