"Mudar čovjek za vrijeme oluje ne moli za izbavljenje iz opasnosti, nego za izbavljenje od straha. Jer oluja iznutra je ta koja ga ugrožava a ne oluja izvana."
Ova Emersonova mudrolija podsjetila me na činjenicu da se svi upravo sada moramo suočiti s jednom takvom olujom. A ta oluja, čiji vjetovi bijesne i vitlaju sudbinama svih ekonomija svijeta i u kojoj se upravo događa brodolom društva kakvog poznajemo, zove se recesija. Giganti polako tonu (ili su već potonuli!) i u virove svoje propasti povlače za sobom one koji o njima ovise. I doista, prisilni smo svjedoci ekonomske kataklizme golemih razmjera! Političari, ekonomisti, bankari, mediji... rigaju zatrašujuće činjenice i poražavajuće brojke, a uznemiravajuće prognoze još samo dodaju ulje na već razbuktalu vatru. Virus panike proširio se brzinom munje cijelim svijetom i zarazio ga strahom. Baš tako! Stanovnike naše planete zahvatila je vrlo zarazna i opasna pandemija straha.
Ali nije ovo prva velika pandemija u povijesti čovječanstva. I prije su vladala neka teška vremena (zapravo, ne postoje bezbrižna, ugodna vremena, sva su teška!) I ranije je bilo ratova, epidemija, recesija, velikih migracija, socijalnih nemira, financijskih slomova, besparice... Svega je toga već bilo i svega toga će još biti. A čovjek? Čovjek se uvijek iz svega znao izdići, kao feniks iz pepela, i ojačan patnjom i iskušenjima krenuti dalje. Jer što te ne ubije, to te ojača!
Naš mudri Tonči Trstenjak jednom je rekao: "Nemojmo nevoljama vanjskoga svijeta još dodavati nevolje svoga srca!". Time nije želio reći da su nevolje vanjskog svijeta zanemarive. Htio je reći da ih ne treba još dodatno potencirati vlastitim destruktivnim mislima i osjećajima.
Našli smo se u nezavidnim životnim prilikama. Nitko ne poriče objektivnu složenost situacije i težinu krize. Naprotiv, pogledajmo Scili i Haribdi današnjice ravno u oči! Ali ne pognute glave kao kukavice, nego kao ratnici. Strah i panika nam neće pomoći da se izvučemo iz živog blata. Naprotiv, što se budemo više batrgali, to ćemo dublje tonuti. Sada nam treba hladna glava i odmjereni, doboro promišljeni pokreti. Umjesto nesuvislog mlataranja rukama i jaukanja, radije se osvrnimo oko sebe i potražimo kakvu granu za koju bi se mogli prihvatiti i iskobeljati van. No, spoznamo li da grane nema, morat ćemo si pomoći sami. Umjesto da se nastavimo bacakati po blatu i tako svojom vlastitom težinom ubrzamo tonjenje, iskoristimo zakone fizike za vlastiti spas.
Što je zapravo moja poanta? Pa, poanta je da nam strah neće pomoći, nego odmoći! Strah je najmanje što sada trebamo. Zato glavu gore i zapamtimo: Nijedna vanjska oluja nema tu moć da nas ugrozi i slomi. Najopasnije su naše unutarnje oluje i naša unutarnja predaja. Svi poznajemo ljude koji su na ovaj ili onaj način bili pritjerani uza zid, ali koji nisu htjeli priznati poraz. Tražili su i našli su. Kucali su i otvorilo im se. U nesreći koja ih je zadesila pronašli su smisao te ga, poput odskočne daske, iskoristili za skok u visinu.
Zato sam uvjerena da za naš život i sreću nisu presudne vanjske okolnosti, nego one unutarnje. Svijet nije ni bijel, ni crn, dok ga mi na neki način ne obojamo. A to znači da sve, Bogu hvala, ipak ovisi o nama i samo o nama.
Patnja potiče čovjeka na razmišljanje. Misao čovjeka čini mudrim. Mudrost čini život podnošljivim.
Post je objavljen 24.03.2009. u 13:02 sati.