---------------------------------
On je bio žuti mačak i zvao se Marko. Bio je još mlad, ali već nekako odrastao, kad smo ga prvi put sreli u kasnome kolovozu, u birtiji uz more gdje volimo piti pivo. Turisti su već osjetno počeli nestajati s plaža, šetališta i birceva, što me uvijek čini veselijom. Pitom, sladak, mekan, žut...sam, jadan, živi u birtiji. Pored birtije. I luzer, očito, jer tamo je jedina hrana sladoled.
Imala sam mačke doma otkad znam za sebe. Kad ih ne bi bilo, odnekud bih donijela neko novo pokislo jadno mače, mami sam uvijek slomila srce, a tata ih je volio, kad je bio doma. I nismo imali para za hranu za mačke, nije ni da je bilo mačje hrane za kupiti, nismo imali para ni za cijepljenje, a bogme ni za sterilizaciju.
Tako su se izmjenjivali ciklusi iz kojih sam naučila da muški mački polude negdje s preko godinu dana...počnu dolazit krvavi, zamazani, pretučeni. Sjede doma par dana, a onda opet krenu u osvajanja...svaki put sve dalje, u potrazi za svojim teritorijem, di slobodno mogu zapišavat a da ih ni jedan drugi mačak pritom ne ubije. Dok se jednog dana više nikad ne vrate. A ja i danas živim u iluzijama da su našli svoj parčić sreće negdje na svijetu, iako mu ja nisam prisustvovala...
Mačke su pak kraljice...nikad predaleko od kuće, one čekaju udvarače. Prošla je mnoga veljača nesnosnog smrada od svakog optimističnog momka koji se uspio probit do naše terase. Vjerne, drage, dobre i pametne. Za početak, puno prije nauče gdje se treba ić napravit, a i ostale stvari...nije da želim vuć neke paralele :).
Nuspojava je da doma i štancaju mačiće...ako im je život dobar, znaju i po pet komada. I po tri puta godišnje. Ako su pitome i razmažene, neće se kotit ako nisi u blizini. Jedna naša kraljica, Lea (europska mačka s bojama kornjačevine i bjelinama :))), u prijevodu bijela sa žutim i crnim flekama po leđima, uporno mi se htjela okotiti u krilu. Imala je predivne okote, uvijek par žutih, žuto-bijelih, crnih. Jednom je cijeli dan mijaukala kod susjede dok ova nije shvatila da se mačka oće kotit, a nas nema doma...mama je dojurila s posla da bi se gospođa mačka porodila u miru.
Prošla sam i šugu, i mačičnjak, i gliste, i davanje tablete mački na usta, i napad buha iz tepiha nakon što je kuća bila 2 tjedna zatvorena, a ja prvi nesretnik koji je naletio na gladnu hordu. I izbijanje oka zračnicom ili petardom na Novu godinu, i padanje preko plota zbog loših prostornih procjena nešto iza toga, nakon što je zašiveno oko lijepo zaraslo, a gusar ponovno krenuo u osvajanja.
Prošla sam i mnoge suze s dlakavom terapijom u krilu, i noći u kojima bi ona baš meni spavala trbuhom na licu, a ja bih baš disala, tako sam odlučila, pa je šutam na noge, a ona opet nazad.
A onda se dogodilo nešto čudno. Kad sam ostala trudna, mačke su dobile izgon iz mamine kuće jer navodno mogu nositi neki virus koji može loše utjecat na fetus...blabla.
I još nešto čudno. Odselila sam iz kuće u stan...s mužem koji "voli životinje" al ne da su mu blizu, kako sam kasnije shvatila. Pomisao na to da moram živjeti u stanu bez dvorišta, i bez mačke, činila me jako tužnom.
Naš žuti mačak Marko dogodio se kad je moja kćer imala oko 3 godine. Dakle, nije više beba, može se sad lagano početi razgovarati o mačkama. Naravno, ne u našem stanu. Ali barem kod mame u kući (jeiii).
Vratili smo se na more krajem 9. mjeseca, "zatvoriti kuću". Prošetali do naše birtije...a ono, jad i bijeda. Sivi tmurni oblaci, nema stolica, nema suncobrana, nema pive - birtija zatvorena...a naš se mačak i dalje uporno mota uokolo, iako stvarno više nema nikoga...Odlučujemo se za ludu operaciju. Jurimo u Rijeku kupit box i hranu. Jurimo s boxom do birtije...naravno da ga nismo odmah našli, al kad nešto zbilja želiš...plakao je cijelim putem sve do Zagreba. Pitali smo se naravno, je li to zapravo glupo, nosit mačku s lijepog mora u smrdljivi Zagreb...ali eto.
Odnijeli ga veterinaru da ga pregleda, sve super. Bio tako Marko kod mame. I naviko se. Super mu je bilo sve. Osim moje kćeri. Uf.
Jednog lijepog dana, naš se mačak, lijepo udebljan od lagodnog života, okotio.
Sram. (Pa jesi pogledala i rekla da je mačka. Pa jesam. Pa kak onda. Pa ne znam. Mačke nisu žute.)
Užas. (Jesam rekla da neću 5 mačaka nego jednu, šta ćemo sad s njima?!)
Nevjerica. (Leži Marko u ladici za veš, doji 4 mala slatkića i prede...)
Oduševljenje. (Samo kćerino.)
Kažem ja, pa dobro je za dijete da sve to vidi i proživi (a smješkam se u sebi, jupijee), snaći ćemo se nekako, čim malo porastu, nosim je na sterilizaciju, i dobro...a?
I tako bi Mara, namjesto Marka.
I kaj se nije uspjela puknut još jednom prije nego sam je odnijela veterinaru? Grrr.
Ne znam jeste li kad vidjeli promjenu koja se dogodi na mački, prije i poslije mačića. Prije je to jedno debeljuškasto mucasto i mazno stvorenje čija je misija ili biti u krilu ili nažicati još štogod za pojesti.
Poslije je to jedno tanašno bezbojno stvorenje koje ruše i sisaju gdje god stignu. A ona, sjetnih očiju, svaki se put spusti na pod, digne šapice u zrak i prigrli još jednom svoje male divlje potomke.
Ovaj smo put nešto bolje razvili logistiku. Izračunali datum, raspitali se kod veterinara.
Uspjeli smo je promašit za par dana, okotila se dok je mama bila na moru.
Dolazim je ja obići, ona me gleda u dvorištu. Vidim, nema trbuha...izlazim van, i pitam je (znam da glupo zvuči) - maco, di su ti mačići? pokaži mi!...a ona me gleda, i krene prema podrumskim stepenicama. I čeka me na dnu. Ja na dno stepenica, ona kroz veš kuhinju, čeka me na vratima. I odvela me, skroz u drvarnicu, do neke kutije od krumpira. Tri ljepotana. Ja ih hvalim, a ona puca od ponosa (samo da znate, jednom je moja mama rekla Lei da joj nisu lijepi mačići, pa ih nije htjela dojiti više...).
Par dana kasnije, lovim mačku po dvorištu, nosim je veterinaru.
- Dobar dan, ja sam zvala za sterilizaciju, evo došli smo...
- A, dobar dan, dođite unutra, da je vidimo...
Vadim mačku.
- Aha, vi ste mislili kastraciju, jelte? Lijepi mačak.
- To je mačka.
- Ma haha, naravno da nije, to je mačak.
- Jedino ako mački po novom mogu imati mačiće.
- Šalite se.
Gleda pod rep.
- Nevjerojatno. Stvarno je mačka. Nisam nikad vidio žutu mačku.
- Nisam ni ja, al evo je.
HAH.
Sve je dobro prošlo...već nakon par dana normalno je hodala, čak dojila ona tri mamlazića.
Nevjerojatna je činjenica da ta mačka nakon sterilizacije izgleda neopisivo sretno. Kao da je dobila na lutriji ili otišla u penziju. Život se opet sveo na žicanje hrane, maženje i lijeno uživanje na suncu. Bolje ne može.
Mi još uvijek živimo u stanu...no i tu se ponešto promijenilo. Ali to je priča za neki drugi post.
Post je objavljen 23.03.2009. u 23:48 sati.