Mt "..Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše.."
Sad sam se toliko isplakao.. sve me lice peče. Trebalo mi je to. Život je ovaj samo jedan. Kao neka mrlja. Koja će jednom nestati. Koju će kiša da jednom opere sa stakla. Pa kad ga sunce osvjetli, više mrlje neće biti. Stvoriti će se neke druge mrlje.. Neki drugi životi. Koji će se isto jednom ugasnuti.
Razmišljam si što sam sve prošao u životu. I razmišljam o onima kojima je dano (ne ovo, nego ono iza).
Ja sam sol svijeta. "Tko može shvatiti, neka shvati."
No reći ću samo jednu staru kinesku: "niti jedno zrno soli nije imalo sladak život".
Dao sam danas Ljubici pjesme.. i ne, nije mi žao. Nismo otišli na kavu. Iako je opet rekla za svog dečka, i da nebi bilo pošteno od nje da mi daje neku lažnu nadu.. no i ja sam ja rekao da ona ima vjerojatno neki svoj život tako da nisam niti išta očekivao. Ipak htio sam joj to dati. Jer prošlost se ipak; ne ponavlja 2 puta.
Zna pjesnik zašto to govori. Ja da bi nekome napisao 17 pjesama - moram ga - ne znati zemaljski gotovo nimalo. Mora mi ta osoba biti stranac, koji je prije toga jako malo ili nimalo smanom pričao. To su moji načini i ja sam tako želio. A tako sam Ljubicu upoznao. I usprkos tome - ništa mi ostalo nije bitno, osim njenog Duha - što god drugi misili o tome; a to sam i njoj rekao, i u pjesmama napisao.
Prijatelj danas govori o ženidbi sa curom koju je nedavno upoznao. A ja sanjam isto to.. da upoznam neku osobu sa kojom će bti ozbiljno. Eh, da vi znate imalo - što je pokisli pjesnik SVE ove godine prošao u srcu. No nitko ne zna sve osim mene. Nitko nezna svu tu patnju, bol, i moje djetinje srce..
Ona cura.. što me za lovu pita često.. kao da me ne razumije, kao da smo u nekom drugom filmu. A ja razmišljam kako bi volio da imam nekoga za ozbiljno, za vječno.. ma da dođe odmah kod mene živjeti.
Ali ne.. nije mi žao BAŠ NIČEG od onoga što sam napisao Ljubici, jer ZNAM - nikada to više nikome na taj način to neću moći napisati ni predati.
Zato mi je drago da sam joj to mogao dati. I napisao sam joj lijepo.. neka pokaže mi taj san, koji je neviniji od mojega.
Predao sam joj danas sve te pjesme. Više neće ni jedne dobiti, što sam joj dao, dao sam joj. Nikada više. I toliko mi je zato drago, jer ovaj život je samo jedan. negdje 17, 18 pjesama što sam za nju napisao, i 9 o sebi. Rekla je da će sve dobro pročitati. I da ne brinem.. da sam mlad, da će i meni jednom biti drugačije. Iako je dobro dobro ZNAM, da na ovakav način - nikada. Predstavio sam joj se baš onako kako sam htio - najiskrenije i najotvorenije što u meni je. I sreća i tuga.
Pa opet stavljam jednu, koju je i danas dobila sa ostalima.. i nek sad to bude njen kamen, jer moj više nije, to je moja radost sad, iako sam tužan zbog života, zbog svega.
Robinja ljubavi
Hajde, u moje hladne odaje
U odaje kiše i nemira
Priđi Ljubice, bit ćeš moja robinja ljubavi
Dođi, da se napojim krvlju tvojom
Zakorači kroz ovo sumorno
vrijeme sotonskih izroda
u carstvu vladavine Zloga
Život cvijetu odijeljeni sin ne nosi
Dođi, ti plaha, krhka ženo
da me ljubiš, kao dijete
Kao zaneseno dijete svemira
Zaogrni se vodama crnine u meni
I zaboravi načaš na dan
I pogledaj najčistije svjetlo iz tame
Budi sumrak u mojim spiljama vječnosti
Tamo gdje nitko ne ide,
gdje nitko ne gleda osim tebe
Budi moja - smrt u zoru!
Smrt moja, dok ne umrem
Jer kraljevat ću s tobom, robinjo
Ti incestna ženo, ti dijete od srca,
ti kamenu nepremostivi, ti biseru od neba
jer ću da te ljubim kao sestru - od krvi crvene
kao ruže u tvojoj sjeni
I ja ću tebi biti sluga
A ti ćeš meni biti žena od ljubavi
Ljubavi, ljubavi snažne;
iskrene, nevine; i vječne
Agape
Dvojiš li još -
Da tebe ne nosim na uzdahu
svom posljednjem
Da moje riječi su vječne
Ljubice, čuješ li me
Pusti malo da, teče vrijeme
Pa ako ponovno, zaboraviš negdje
na sve moje, i padneš za mene u
"bezdan nevjerne tame"
počuj ovu Riječ što i dalje Živi
Dođi da te svežem,
u konopce vječne, u veze vječne
Pa da u valovima strastvenih tragatelja
ostaneš zapečaćena u jedrima
ispod kojih krv mi se slijeva
Jer zapisano je:
"Zaista, zaista, kažem ti:
ako se tko ne rodi iz vode i Duha
ne može ući u kraljevstvo Božje"
Čuješ li moju vodu,
moj izvor, moju dušu
Dođi da budeš nevina kao snijeg
I da te dignem visoko
Da te sunce obljubi,
a nebo načini od tebe princezu od kiše
Opranu i čistu kao srca hlad
Kojeg vatra ne može da proguta
A sve to od ljubavi,
od sjajne, Savršene ljubavi
što Otac nam dade
Rimljanima 8 - 38: "Uvjeren sam doista: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, 39 ni visina, ni dubina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu."
Post je objavljen 22.03.2009. u 21:14 sati.