Pregled posta

DAN 21, 19.03.2009. - Gdje li su Annapurna i Machhapuchhare? (Pokhara, Nepal)

“Ima li koja jeftinija soba? Ova je malo preskupa za mene.”, sišao sam jutro na recepciju i na jedan suptilan način dao im do znanja da ću otići ako se cijena smještaja ne spusti. 600 rupija nije puno, ali dovoljno da počnu sve ozbiljnije ugrožavati moj budžet.
“Može ista soba za 400?”, odmah me dočekao odgovor. Dogovoreno. Ostajem, ali sljedeće dvije-tri noći plaćam manje.
Izlazim malo prošetati se zabavnim parkom. Tako doživljavam Pokharu. Jer sa svojim restoranima, kafićima, suvenirnicama nije ništa drugo nego zabavni park. Cijeli je grad podređen turistima. Čak i onaj glasni disko klub pokraj mog hotela koji me je sinoć pokušao do kasna držati budnim. Cijeli je grad brujao od muzike. Ali onda sam se dosjetio da imam čepiće za uši koje sam prije par godina kupio u Amsterdamu (neki tip je pilio drva u spavaonici) i voila – disko klub više nisam čuo ostatak noći.
Doručkujem u jednom od turističkih restorana na glavnoj ulici – omlet nisam jeo otkad sam krenuo na ovo putovanje. Uvijek kad sam vidio jaja, nekako sam se odmah sjetio da sam u Indiji i Nepalu i tko zna da li su ona svježa. Trovanje pokvarenim jajima nije na listi mojih planova. Ovdje u turističkoj Pokhari pretpostavljam da će sve biti u redu.
Frend Ilko, poput mene veliki putnik-avanturist, zamolio me je da odnesem jedan paket Rajuu, njegovom vodiču kada je prije par mjeseci bio u Nepalu. I tako sam se ja dao u potragu za Rajuom. Zapravo nije bilo teško jer sam dobio tip da Raju obitava u hotelu Nirvana, također u Lakesideu. Bez problema ga pronalazim. Raju izgleda kao jako drag čovjek, uvijek spreman pomoći, a godina ima kao ja (točne godine iz sigurnosnih razloga nećemo spominjati :). Dok sjedimo u kafiću uz šalicu odlične himalajske kave, pitam ga u vezi nestanka struje što je često u Pokhari. Zapravo nestanak struje je bio čest i u Tansenu, Pola mog boravka tamo nisam imao struje. Ali u Pokhari struja je luksuz. Mnogi hoteli imaju generatore, ali ne i moj.
“Naravno da imamo problema sa strujom.”, govori mi Raju: “Kiša dugo nije padala. Rijeke imaju nizak vodostaj i stoga proizvodimo malo struje. Zapravo, proizvodimo dosta struje za čitav Nepal, ali dogovoreno je da izvozimo struju u Indiju. Nažalost, kada je ovakva nestašica struje, Indija nam ne želi ustupiti našu struju jer i njima treba.”
Nije samo Indija, već i Nepal zemlja paradoksa.
“I kako onda znate kada ćete imati struju?”, pitam.
“Piše u novinama. Kažu na radiju. Trenutno je ciklus takav da 12 sati nemamo struju pa onda 4 sata ju imamo i onda 12 sati ponovno nemamo. I tako trenutno u nedogled. Čekamo kišu.”
I meni bi dobro došla kiša da malo rasčisti zrak. Takva je sumaglica obavila jezero i planine da je gotovo nemoguće fotografirati. Vidljivost je minimalna. Odlazim s Rajuom do jezera gdje mi pokazuje stol za stolni tenis gdje, umjesto prave mreže, nekoliko horizontalno poslaganih cigla glumi mrežu. Kaže mi Raju da im je mrežu netko popalio. Stolni je tenis veoma popularan u Nepalu, nešto kao kriket u Indiji. A onda je tu i biljar, samo što se ne igra sa štapom i kuglicama, nego se prstima udara u male pločice nalik na pakove. Improvizacija.
Gledam na jezeru čamce. Razmišljam da li da i ja unajmim jedan i malo veslam po jezeru. Najbolje ne. Budžet je već dosta ugrožen, a veslanje mi ionako nije prezabavna zanimacija. Umjesto toga, Raju mi predlaže da se popnem do Pagode svjetskog mira, smještena na vrhu jednog od brežuljaka iznad jezera Phewa. Put me vodi najprije preko drvenog visećeg mosta, koji se pod mojim nogama ozbiljno njiše, zatim kroz gustu šumu. Pri vrhu iznenada nailazim na ljude. Skupljaju, čini mi se, drvo za ogrijev. Izgledaju poput nekih šumskih cigana. I vidjevši mene, vidim im prestravljenost na licu. Niti jedan od njih ne govori engleski, ali razaznajem da je put kojim sam došao veoma opasan. Kasnije mi i Raju potvrđuje da su na tom putu bile česte krađe od strane šumskih razbojnika, ali prije šest mjeseci policija je očistila teren. Sada bi trebalo biti sigurno. Naglasak na 'trebalo bi'.
World Peace Pagoda ili Pagoda svjetskog mira stoji na vrhu brežuljka s panoramskim pogledom na Phewa jezero i planine. Pagodu su tek prije nekoliko godina donirali japanski budisti u čast svjetskog mira pa nije uopće toliko stara koliko bi se netko nadao. Bijele boje s velikim zlatnim kipovima Bude u raznim položajima kontrastira zelenoj boji planina i plavoj jezera. Iz obližnje kućice dopire zvuk bubnjeva i molitve budističkog svećenika, a na pokrajnjem brdu na vjetru se vijore budističke molitvene zastavice. Budisti naime vjeruju da će njihove molitve biti uslišane ako ih u obliku zastavica kroz vjetar pošalju Bogu.
S pagode je obično i prekrasan pogled na Himalaje koje se uzdižu odmah iznad Pokhare. Tu bi trebalo biti nekoliko Annapurni i čuveni Machhapuchhare ili Riblji rep, nazvan tako jer njegov vrh uistinu podsjeća na riblji rep. Svaki od tih vrhova ima oko 7000-8000 metara visine. Nažalost, uz sumaglicu, vidim tek nejasan obris Himalaja u daljini. Šteta. Za lijepih dana Himalaje se tako lijepo vide da se odražavaju i u površini jezera Phewa, inače drugog po veličini u čitavom Nepalu. Ovo nije jedan od takvih dana. Nadam se kiši.
Spuštam se drugim putem prema Pokhari. Ovaj je popločen velikim kamenim pločama i njime se puno brže spušta do grada nego onim šumskim puteljkom kojim sam došao. Putem prolazim kroz mala planinska sela, zapravo samo nekoliko kuća razbacanih po planini, do kojih osim ovog popločenog puta nema drugog načina da se stigne. Pozdravljaju me lokalci.
Natrag u Pokhari, s Rajuom odlazim na večeru u DB Momo, lokalni restoran poznat po dobroj spizi. U jednoj je od pokrajnjih ulica i daleko od skupljih turističkih restorana. Usluga je malo usporena, ali hrana je odlična. Momosi, ovaj put pečeni, su opet na stolu, ali Raju nam naručuje i kuhano sušeno meso od vodenog bizona koje je u Nepalu jako popularno.
“Znaš, meso vodenog bizona je najjeftinije. Kilogram tog mesa ovdje u Nepalu stoji svega 100 rupija dok kilogram piletine stoji čak 400!”, govori mi Raju.
Sada razumijem zašto je u Nepalu skoro sve od bizona: momosi od bizona, hamburger od bizona, steak od bizona i tako u nedogled...