Malo po malo, davno započeta priča dobiva svoj nastavak. Da ne mislite kako je vaša fizičarka postala tajnovita ili štogod slično, govorim o priči čiji sam prvi dio napisala prije skoro mjesec dana. Da budem precizna, napisala sam ja to i prije, samo nisam bila ziher, objaviti ili ne, pa je na kraju prevagnulo to da objavim. Samo da obavjestim zainteresirane, nastavak neće slijediti ovdje, već na alternativnom blogu Priče..., čiji link vam je tam lijevo, iznad čubaste sličice. No dosta samoreklame, koja ionako nije najmudriji potez. Sad samo čekam virtualne trule paradajze da počnu letjeti. No, da...
Malo o meni, opet (mislim da sam si osigurala te paradajze).
Barem jednom u 2 tjedna odvojim malo vremena za sebe. Čisto da se oslobodim nakupljenog smeća. Onog u svojoj glavi. Strpam, dakle, svoje zbrčkane misli u torbu, i bježim nad vodu. Gdje bih ja išla nego na most? Savski, jer je obično prazan i s njega puca divan pogled na lijepi željeznički, i moj najdraži, Most slobode.
Tako bijah ja na mostu prije dva tjedna, potajno bacajući u Savu nakupljeno mi mentalno smeće. Oslobođena svega lošeg što sam donijela sa sobom, sjela sam na tramvaj i polako krenula doma. Negdje na pola puta, kraj mene je stao neki stariji čovjek. Nije mi palo na pamet ustati jer je bilo još slobodnih mjesta. Odlučila sam ignorirati njegovo postojanje, te se okrenula prema prozoru i zapiljila van. No, čini se da je gospodin svim silama odlučio dati mi do znanja da je ovdje. Cijelo se vrijeme naslanjao na mene, a nije da ga je netko gurao dok je prolazio. Otprilike, kao da ima nekih očitih problema s održavanjem ravnoteže. Par minuta sam trpjela, no dopizdilo mi, i okrenem se prema njemu. Nažalost. Donji dio trenirke stršao je prema meni. Šokirana i zgađena, samo sam izletila van čim je tramvaj došao na stanicu. Sad mi je žao što ga nisam odvalila i riješila muke iduću koje se uhvatio. Jer, mislila sam, možda sjedne na to mjesto kad izađem, ma vraga, otišao je na drugi kraj tramvaja i stao kraj druge cure. Jadna. Dok sam ulazila u drugi tramvaj, samo sam čekala ukazanje cipelića. Blaženi tramvajski frikovi.
Sjećam se prvog kurca kojeg sam vidjela u životu. Bila sam u Maksimiru na sanjkanju sa svojom starijom sekom. Na odlasku, dok smo prolazile kroz šumu, neki lik koji je šetao dvadesetak metara dalje od nas po šumi, okrenuo se i spustio hlače. Bio je dlakav i velik. I vrlo fuj. Mislim da ne trebam posebno napominjati da smo nestale u roku sekunde.
Pa sam si razmišljala, kaj se mota u glavi jedne takve spodobe?
Nisam došla ni do kakvog mudrog zaključka.
Imate li vi kakvu teoriju o tome? Ne mora biti pretjerano mudra. I nadam se, ne iz prve ruke!
Pusa od vaše fizičarke!
Post je objavljen 22.03.2009. u 00:31 sati.