Odavno već nisam
mislio o tebi
među nama dani i godine stoje
nikada te više pronašao ne bih
da se jučer nismo
vidjeli nas dvoje
Stigao sam kasno
stajao na cesti
i slučajno tebe
ugledao tada
ni slutili nismo
da ćemo se sresti
pod svjetlima ovog
bezimenog grada
Pričaš mi o svemu
hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako
ostala si uvijek ista
I ove suze na licu tvom
ostala si uvijek ista
jedina žena na putu mom
ostala si uvijek ista.
Vrijeme ide, nosi svoje..
Sve se mijenja..
Možeš li zaista promijeniti sebe?
ili išta oko sebe?
Volim priče koje nikada nisu ispričane...
Volim priče koje nisu doživjele da budu isprilane do kraja...
Osjeti se kemija, napetost...privlačnost, ali nekako nitko nije skupio snage napraviti korak više...
Snage, hrabrosti...ili kako god da se zove ono što moraš skupiti da pređeš neku granicu..
Bili smo mladi.. i živjeli 100 na sat! Živjeli punim plućima!
I plesali, plesali, plesali...
(a mi smo samo plesali i pomali pili..
dobro sam se nagled'o njenih koraka...)
Što li je to što veže plesne partnere?
Da bi par skladno plesao moraju na podiju izgledati k'o jedno!
A mi, samo na podiju smo to i bili.
Jedne pijane noći, plesali smo, kao i obično.
Stari bend je zasvirao pjesmu.
Rekao si: " ti baš voliš ovu pjesmu, zar ne?
Kad plešeš na nju, kao da srce ostavljas na podiju..."
I, ustvari, tek tada sam shvatila da, ustvari ja jako volim ovu pjesmu!
I kad sam čula obradu originala, drhtala sam u strahu da mi je ne pokvari!!!
ali nije! Učenik je bio ravan učitelju!
I svaki put kad je čujem, sjetim se te pijane noći, zime...i podija, i tvog glasa...
Bili smo tu jedno za drugoga! Podrška, prijatelj i rame za plakanje kad zagusti...
I ništa prljavo ni grešno nije bilo u tome!
On je bio netko tko je umjesto mene trčao u apoteku po test kad sam bila trudna prvi put!
Bio si jedan od rijetkih koji je znao da taj mali anđeo sjedi na nebu, a da nikad nije ugledao svijetlo dana...
Bio si prijatelj!
Nikad neću zaboravit Vas četvoricu u crnim kožnim jaknama, onog hladnog siječanjskog dana. Stajali ste tako dostojanstveni, kao podrška meni, jedan do drugoga.. kao četiri čvrsta stupa mog života koji je tada bio doslovno u rasulu...držali ste me nekako na okupu...
Otišla sam, ostavila sve...
Rekao si da ne budem tužna..
Doći će drugi ljudi, popuniti praznine, nećeš nas se ni sjećati...
Nikad neću saznati jesi li to govorio meni, ili si tješio i sebe..
prošlo je x godina...prošlo je x zima...x proljeća..
Život je otišao dalje i svojim putevima odnio svakoga na svoju stranu!
Nikad neću razumjeti zašto ljudi pred oltarom obećavaju jedno drugom da će biti skupa dok ih smrt ne rastavi!!
Život, život je taj koji nas rastavlja, i to je ono što boli još jače!!!
Ali taj isti život ponekad, samo ponekad ponovo ukrsti puteve, pa se nađemo za istim stolom!
U jednom trenu, kad se sat vrati x godina u nazad i opet smo mladi!
Ah kakav prekrasan trenutak! Jedan od onih za koje se isplati živjeti, jedan od onih od kojih zastane i dah i srce i knedla u grlu i...ma sve i što treba i ne treba...stati!
Jedini dokaz sadašnjeg vremena je moje čudo(vište) koje sjedi tu kraj mene i pije svoj sok iz čaše, kao pravi veliki frajer!!!
I dok ostatak društva pokušava nači fizičku promjenu na tjelu žene koja je nekad mogla stati uz bok bilo kojoj manekenki, jer trudnoća ipak nosi svoje...
pogledao si me, onako ispod oka i rekao:
" ostala si ista, OSTALA SI UVIJEK ISTA!"
Post je objavljen 21.03.2009. u 21:33 sati.