Proljeće se ušuljalo pod naletima snijega, stigle su zakašnjele "babje huke" , koje su morale začiniti kraj zime, obavezno prije Blagovijesti. Putovao sam opet kroz Travnik, prisjetio se Nobelovca Andrića i zaprepastio se kad sam tragajući, po vlastitoj podsvijesti, za tragovima puta Alije Đerzeleza ustanovio da mi je od znakovite pripovijetke ostao samo naslov. Simbolika puta iščitana u talogu od kave, vječite dileme o razlikovanju ishodišta i cilja i mnoštvo "putničkih" ideja vrzmalo mi se po glavi dok smo se uspinjali uz Komar kroz svježe ugaženi snijeg.
Ta mi je dionica urezana duboko u sjećanju, kao i niz poruka u roamingu, lišenih razmišljanja o cilju i ishodištu, sažvakanih na desetine puta. Ne putuje se da bi se stiglo, već da bi se putovalo - svako drukčije razmišljanje vodilo bi zaključcima da je putovanje danguba koju treba izbjegavati.
Tražeći svrhu, razlog bijega, spoznaja da je to bijeg od samoga sebe ne djeluje baš ohrabrujuće. Stvara novi nemir, novi razlog za putovanje. Inercija nije nužno vezana za mirovanje, ona je i sila koja podržava kretanje, kao zvrk koji ne smije stati.
Post je objavljen 21.03.2009. u 19:25 sati.