Kroz današnji odlomak iz Lukina Evanđelja, Isus nas uči lekciju iz poniznosti. U središte događaja stavlja dva čovjeka, dva karaktera potpuno suprotna. Farizeja, koji se smatrao pravednikom i u svojoj molitvi Bogu više optuživao druge ljude nego što je ispitivao sebe, i carinika koji ni pogled nije smio dignuti prema nebu nego kajući se moljaše: „Bože, smiluj se meni grešniku“. Farizej je nabrajao svoje „vrline“ koje su vrijedile pred ljudima, ali nije vodio računa o tome da Bog ne gleda vanjštinu nego ono što je u srcu. Dok carinik, koji je i u očima okoline bio grešnik, od njih prezren i odbačen, staje pred Boga ponizujući se i priznajući se grešnikom i iz dubine srca se kaje za svoje grijehe. A Onaj koji proniče srca primio je njegovu molitvu, jer Isus reče:“Kažem vam, taj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi, bit će uzvišen“ (red. 14).
Svi smo mi ljudi grešnici. Ali nas Bog i kao takve neizmjerno ljubi i neprestano poziva na obraćenje. Obraćenje nikada nije samo stvar jednog trenutka ili čina. To je proces koji traje cijeli naš život. Ono što je važno jest priznati se grešnikom i moliti za oprost. Ako se ne priznamo grešnicima kako ćemo dobiti milost oproštenja grijeha? Kako će nam Bog oprostiti naše grijehe ako to ne tražimo?
Nije rijetkost čuti ljude kako govore da nemaju što ispovjediti jer, kako kažu nikoga nisu ubili, nikome ništa ukrali, sve su pošteno zaradili, redovito idu u crkvu, daju milostinju i još mnogo toga drugog. Jednom riječju smatraju se pravednicima. Kada čovjek ima takav stav onda i na ispovijed dolazi ne shvaćajući otajstvenu vrijednost onoga što se u ispovjedaonici događa. Ispovjedi se zbog običaja, zato što to tako treba i svi drugi tako rade. Sve ostaje na vanjštini.
Onaj tko uistinu ispituje svoje srce, svoju savjest i spozna svoju grešnost ponizuje se do zemlje i zahvaljuje dragom Bogu za milost pomirenja, za milost opraštanje grijeha.
Živeći u ovom svijetu, u našoj svakodnevici u stalnoj smo napasti griješiti. I griješimo. I padamo. Ta ljudi smo. Ali priznajmo to. Priznajmo da smo grešnici. Ali nemojmo da nam kriterij bude kakvi su drugi ljudi, nego siđimo u svoje srce i pogledajmo što je u njemu. I dok se pošteno i iskreno bavimo svojim srcem neće nam ni na pamet pasti da se uspoređujemo s drugim ljudima.
Ne možemo svaki dan ići na ispovijed, ali svaki dan možemo i moramo ispitivati svoju savjest. Na kraju svakoga dana uđimo u tišinu svoga srca, zamolimo Duha Svetoga da nas provede kroz sve događaje i situacije tog dana i da nam pokaže našu grešnost. Da nam pokaže sva ona djela, misli, riječi i propuste kojima smo povrijedili Boga, naše bližnje i sebe same. I skrušeno molimo našeg Oca nebeskog da nam oprosti.
„Bože, milostiv budi meni grešniku“.
Ljiljana
Post je objavljen 21.03.2009. u 18:48 sati.